Ksenija Cicvarić rođena je u Staroj varoši u Podgorici 1929. godine od oca Radivoja Bracovića i majke Simone, rođene Zlatičanin.

Foto: PGP RTS/YouTube screenshot

Završila je Gimnaziju, a san da studira pjevanje, zbog materijalnih uslova porodice, nije joj se ostvario. Pjevačku karijeru počela je šezdesetih godina u Radio Titogradu, a nastavila u Radio Beogradu u ansamblu slavnog Vlastimira Pavlovića Carevca. Veliki radnik, pouzdani prijatelj, divan drug i čovjek, nezavidljiv kolega, oduševljavala je publiku na brojnim i nezaboravnim koncertima širom Jugoslavije.

Od zaborava je sačuvala pjesme stare Podgorice, Nikšića, Cetinja, Bijelog Polja, Pljevalja… Pjevala je na raznim priredbama, veseljima, proslavama, a neko vrijeme radila je u banci.

Kada je došla u Radio Beograd, donijela je sasvim nov melos i demantovala mišljenje da se crnogorska narodna pjesma može samo uz gusle pjevati. Otkrila je poseban način pjevanja. Neke njene melodije postale su pravi hitovi i od mnogih pjevača usvojene. Ipak, najveći dio pesama ostao je samo njeno imanje.

Ksenija je snimila šezdeset dva trajna snimka za zvučni arhiv Radio Beograda u periodu 1962—1979. godine. Prvi njen susret i tonsko snimanje, sa Carevcem i njegovim orkestrom, povezao je na istom mjestu dva velika majstora: Carevca, velikog stilistu, znanca  narodne muzike, i Kseniju, pjevača izuzetnog senzibiliteta. Njihova saradnja trajala je do Carevčeve smrti i za to vrijeme snimljeno je preko dvadeset melodija.

Slavuja sa Ribnice, kako su je mnogi oslovljavali, plijenio je ljepotom svoga glasa, pričinjavajući drugima radost, lomila je tuga. Izgubila je sina u saobraćajnoj neseći u centru Podgorice gdje je tada živjela.

Patila je i pjevala “Mlada Jelka”, “Oj vesela veselice”, “Milica jedna u majke”, “Sejdefu majka buđaše”, “Dolinom se šetala djevojčica mala” i sopstvenu tugu liječila pjesmom.

Crnogorska narodna nošnja (jedna od najskupljih na svijetu) savršeno je odgovarala njenom stasu, ljepoti, otmenosti i melanholičnom osmijehu. Riječi njenog savremenika i prijatelja Moma Markovića bude sjećanja na njen lik: “Smjenjivali su se vrhunski izvođači iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i Ljubljane. Prva dama te divne večeri bila je i po muzičkom umijeću i po ljepoti Ksenija. U crnogorskoj narodnoj nošnji pjesmom i pojavom očarala je sve. Bili smo najbolji. Nažalost nema više takvih festivala, nema više velike zajedničke države, nema ni Ksenije”.

Godine 1997. godine 11. februara u sedamdesetdrugoj godini života napustila nas je Ksenija – najautentičniji predstavnik izvornog crnogorskog melosa. Sačuvala je veliki dio blaga naše narodne pjesme, a njen prefinjeni ukus i senzibilitet znalački su odabirali najbolje. Snimala je ploče i kasete koje su bile i ostale najveći hitovi u našem narodu. Svojim lirskim glasom, specifične boje i interpretacije elegičnih narodnih pjesama, pojavila se na Ribnici, nastavila širom Jugoslavije i stigla do srca naših ljudi širom svijeta.