Nekadašnja novinarka Gardijana već dugo živi u izolaciji, prije bilo kakve naznake o pandemiji. 

Foto: Instagram/smillieonsea, Screenshot

Ona je svoju životnu sreću pronašla na sred okeana...

Njen život se promijenio iz korijena kada je odlučila da napusti siguran novinarski posao u Gardijanu i zaplovi Atlantikom. Tako je već tri godine. Ona, okean, brodić, sunce, čista priroda i mir.

Suzan Smajli kaže da se čovjek adaptira na sve i da je mnogo lakše promijeniti ponašanje, nego što to mislimo. Iako je, kako kaže, voljela svoj prethodni posao, odlučila je da pojednostavi svoju svakodnevicu i "prebaci" je na maleni brod. Krenula je prelazeći Lamanš do Francuske, potom spuštajući se do Portugala, Španije, Italije i Grčke.

- Ovo je moje najsporije putovanje ikada, plovim kao da hodam, potpuno povezana s prirodom. Spavam na usamljenim obalama s bijelim pijeskom, dok ribe i hobotnice plivaju oko mene. Plovila sam okružena delfinima i kitovima, budilo me je galopiranje konja na pješčanim plažama južne Italije - kaže ova avanturistkinja iz Britanije.

Sada, kada mnogo ljudi zbog pandemije živi u izolaciji, Suzan je riješila da sa svojim bivšim kolegama podijeli iskustvo o tome kako je biti mornar, izolovan od svijeta danima, nedeljama. - Strah i prateće reakcije poput panike i anksioznosti su potpuno normalni odgovori na opasnost i nesigurnost - smatra ona.

Foto: Instagram/smillieonsea, Screenshot

Suzan ističe da iz potpune izolacije nosi najupečatljivije uspomene, kao kada je bila dijete. Jedino društvo bili su joj galebovi i koze koje se penju uz stijene na Maljorci. Međutim, kaže da nije svaka izolacija dobrodošla i izabrana, pa ne krije da su čak i usamljeni mornari društvena bića.

- Nakon mnogo vremena provedenog u izolaciji prošle zime, otplovila sam do Sardinije i preko "old school" turističke platforme Couchsurfer potražila sam prijatelje. Nije mi trebao krevet da prespavam, već da popijem kafu s nekim. Tako sam upoznala divne prijatelje i naučila lekciju: ne budi gord i priznaj kada ti treba društvo - kaže ona.

Njena poruka svima je da nebitno koliko je neko samostalan, emocionalna podrška je od suštinskog značaja kada je osoba daleko od svojih bliskih ljudi. - Sada sam bolja u dobijanju te podrške. Kreirala sam WhatsApp grupe da se čujem s prijateljima, da podijelimo pozitivne vijesti ili prolazimo zajedno kroz one strašnije - ističe Suzan, nekadašnja novinarka.

- Tokom moje nedavne panike, društvo bi mi jednostavno pisalo da je OK osjećati se loše. Svaki dan zovem tatu koji ima 81 godinu, i koji je sjajan, jak, pozitivan. Dok slušam kako telefon zvoni, bukvalno vrištim iznutra pitajući se GDJE JE, sve dok se ne javi. A onda on konačno podigne slušalicu i kaže: Bio sam u bašti, nisam umro - priča Suzan.

Ova nevjerovatna žena nedeljno potroši oko 60 funti. Kaže da nikada prije nije bila srećna kao sada kada stvari popravlja, umjesto da ih zamjenjuje. Naučila je da bude praktična, da popravlja motor broda, kupatilo... Sve ono što nije radila dok je bila "novinar od 9 do 17h". Sada manje troši, a više uživa u životu i sitnicama.

Izvor: www.telegraf.rs