Goran Paskaljević je srpski filmski reditelj. Diplomirao je filmsku režiju na Praškoj akademiji. Režirao je mnoge dokumentarne filmove i TV drame za TV Beograd, a prvi dugometražni igrani film — „Čuvar plaže u zimskom periodu“, snimio je 1976. Napravio je preko 30 dokumentarnih i 13 igranih filmova.
Foto: Screenshot, RTS Tako stoje stvari
PREMINUO Goran Paskaljević, proslavljeni filmski reditelj
Već kao sedamnaestogodišnjak znao je da će film biti njegova sudbina. Diplomirao je režiju na čuvenoj filmskoj akademiji FAMU u Pragu.
Debitovao je sa „Čuvarom plaže u zimskom periodu“ i odmah se okitio Zlatnom arenom na Pulskom festivalu, te Posebnim priznanjem na Filmskom festivalu u Berlinu. Teško je pobrojati priznanja slavnog sineaste.
Nagrada kritičara za najbolji evropski film 1998. godine za „Bure baruta“, Nagrada kritičara u San Sebastijanu 1990. za „Vrijeme čuda“. Časopis „Varajeti“ svrstao ga je 2001. u pet najboljih reditelja godine.
Prvi je reditelj koji je 2002. u Minhenu dobio nagradu Bernard Viki – Most za humanizam u svojim djelima. Odlikovan je francuskim Ordenom umjetnosti i književnosti, koji mu je svečano uručen u Beogradu 2008.
Njegov osamnaesti film „Uprkos magli“ koji je snimao u Italiji, a čija će svjetska premijera biti u Španiji govori o arapskom dječaku Muhamedu, koga želi da usvoji italijanska porodica i pritom nailazi na otpor okoline.
Kako sam kaže „pronašao je poseban ugao da napravi intimistički film na temu migranata i veruje da će to biti pravo osvježenje“.
Uživa u braku sa Francuskinjom Kristinom, dok iz prethodnih brakova ima sinove Vladimira i Petra.
Djetinjstvo u Nišu
– Rođen sam u Beogradu 1947, ali su se moji roditelji rano razveli, pa sam odrastao u Nišu kod babe i đeda. Srećan sam što sam djetinjstvo proveo sa njima. U Nišu je život zaista pulsirao, dok je u prijestonici sve više bilo „u rukavicama“. Sa 16 godina dolazim u Beograd, jer se baba razboljela od žutice. Majka je još ranije insistirala da dođem u prijestonicu, ali nisam želio i sa 16 godina sam se teško rastao od Niša. Imao sam 17 godina kad sam u Jugoslovenskoj kinoteci pogledao ciklus italijanskog neorealizma. Naime, moj očuh je radio u kinoteci i ja sam od njega dobio zadatak da na ulazu cijepam ulaznice i tako sam mogao da gledam filmove, ali i da dovodim svoje goste. Dvoje-troje drugara uvijek sam mogao besplatno da uvedem.
– Sjećam se da sam „Kradljivce bicikla“ gledao bar pet-šest puta zaredom i tada sam shvatio da je film umjetnost koja je direktna i koja počinje da me interesuje više nego književnost. Moj otac je bio novinar i književnik i ja sam to želio prvobitno da budem. On je bio urednik i direktor IP „Duga“, a to je bio prvi ilustrovani list u Jugoslaviji. Kasnije je pokrenuo „Filmski svijet“, „Praktičnu ženu“… I po majci i po ocu imam po jednu sestru. Ova po ocu je nažalost umrla.
– Kad sam odlučio da budem filmski reditelj, svi u mojoj porodici, osim očuha Filipa Aćimovića, bili su protiv. Smatrali su da je to krajnje nesigurno, međutim, ja sam istrajao u svom naumu. Završio sam jednu od najboljih škola u Pragu, imao sam sreću da su me primili. Tada je studiranje u Čehoslovačkoj bilo jeftino – mi smo za njih bili Zapad, oni su tada zaista živjeli iz gvozdene zavese. Danas je skoro nemoguće studirati na toj akademiji, jer je školarina izuzetno visoka. Mi smo u ono vrijeme bili povlašćeni, jer su nas oni tretirali kao bratsku socijalističku zemlju, pa nam nisu naplaćivali školarinu, ali je morao da se položi prijemni ispit, koji je bio veoma surov.
KOMENTARI (0)