Imao je velike snove i blistavu karijeru ispred sebe. Iznenadna bolest je sve to prekinula... 

Foto: Wikipedia.org

Iako je prošlo više od dvadeset pet godina od smrti Milana Mladenovića, jednog od najznačajnijih umjetnika bivše Jugoslavije, legenda o njemu živi sa istim žarom. Šarmer koga većina žena i dalje smatra za prototip savršenog muškarca svojim nesebičnim radom ostavio je dubok trag u muzici koju rado slušaju pripadnici svih generacija.

Dječak iz vode umro je 5. novembra,1994. godine nakon tri mjeseca borbe sa rakom pankreasa u jednoj novobeogradskoj višespratnici sa vjerom u bolju budućnost i sjutra vrijedno življenja za one koji ostaju. Do samog kraja sačuvao je vedar duh iako je većina njegovih stihova obojena gorkim i oporim tonom.

Rana jesen 1989. Čitav Dom omladine pulsira u ritmu muzike, a samo nekoliko njih u publici zna da Milan Mladenović pjeva za nju, Maju Maričić. Ona je prethodnog proljeća sasvim slučajno ušetala u njegov život, a onda je otputovala preko okeana. On je bio frontmen i gitarista EKV-a, jedna od zvijezda jugoslovenske rok scene, a ona studentkinja istorije umjetnosti.

Dok je čekao njen povratak, Milan joj je napisao pesmu “Srce”, a ona se vratila nakon godinu dana i ostala sa njim do samog kraja. I danas se kroz zadužbinu koja nosi njegovo ime zalaže za očuvanje Milanove umjetničke, autorske i lične zaostavštine. 

Mladenović je rođen 21. septembra 1958. u Zagrebu. Kao šestogodišnjak preselio se u Sarajevo, da bi 1970. sa roditeljima došao u Beograd i nastanio se u blokovima preko puta Sava centra. 

"Sarajevo je vjerovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno, ratoboran, istinoljubiv, mali… I stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me naravno mlatili, tako da sam dolazio kući sav krvav, plačući i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živeo tamo. Jedno vrijeme mi je značio Aleksandar Dima. To je bilo negdje u drugom osnovne. Tada sam pročitao cjelokupna njegova djela ispod klupe i od toga sam oćoravio, tako da sam nosio naočare zbog Aleksandra Dime, Žila Verna i tako tih ljudi. Kad sam bio četvrti razred osnovne škole, otac mi je kupio gitaru na kojoj je pisalo “tango”. Odlazio sam na časove kod čuvenog Gari Garinče. Od njega sam naučio neke akorde. Posle sam se preselio u Beograd. Stalno sam svirao, pravio neke svoje pjesmice", pričao je Mladenović.

U Beogradu je završio XI beogradsku gimnaziju i sa školskim drugom Dragomirom Mihailovićem Gagijem osnovao “Limunovo drvo”, ali se bend raspao, pa je Milan sa Ivicom Vdovićem Vdom i Dušanom Kojićem Kojom oformio novi bend “Šarlo akrobata”.

Bez obzira na to što je postojao samo od aprila 1980. do oktobra 1981. eksplozivni trio “Šarlo akrobata” ostavio je veliki trag na muzičkoj sceni i neke nezaboravne numere. 

Ovako snažne i suprotstavljene individue nisu dugo mogle da opstanu zajedno. Nesuglasice su ih razbile, a na ruševinama Šarla akrobate nastala je Katarina II. Milanu i Gagiju su se tokom 1982. priključili Margita Stefanović na klavijaturama, basista Bojan Pečar i bubnjar Ivica Vdović.

Do 1994. izdali su šest studijskih i jedan lajv album i niz antologijskih pjesama kojima je EKV ostavila neizbrisiv trag na regionalnoj muzičkoj sceni.

Njihove svirke su bile uvek žestoke, pune energije i emocija. Bio je hroničar sumraka jednog vremena, a svojim oporim stihovima bez suzdržavanja i milosti dramatično je nagoveštavao zlokobna dešavanja.

"Moje pjesme – to sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim životnim surovostima, a tek ponekad dozvolim imaginarnim snovima da prošetaju kroz neki stih", istakao je u jednom od intervjua.

Mnogi misle da je njihov najmračniji album “Dum Dum”, koji je izdat 1991. Jugoslavija je bila pred raspadom i prbližavala se građanskom ratu. Njegovi bliski prijatelji napuštali su zemlju jedan za drugim, kako bi izbegli prisilnu mobilizaciju, o čemu govori pjesma “Zajedno”, u kojoj su svi imenovani. Milanu je sve to veoma teško palo. Kad je i njegova djevojka Maja otputovala u Pariz na završetak studija, on je njihov rastanak pretočio u stihove u pjesmi "Anestezija".

Pored njegovih roditelja, klavijaturistkinja EKV-a Margita Stefanović bila je jedini svjedok tragičnog odlaska Milana Mladenovića. Ona je svojoj prijateljici opisala kako je izgledao njegov poslednji dan.

"Mada je navikla da se suočava s gubicima, doživjela je smrt roditelja i mnogih prijatelja, smrt Milana je potpuno poremetila Margitu. Dan prije Milanove smrti, 4. novembra 1994. Magi je bila u svom stanu na Slaviji. Zazvonio je telefon. “Možeš li da dođeš do nas? Milan samo hoće tebe da vidi”, vapila je Milanova mama Danica. Magi je odmah uhvatila taksi i otišla do stana Mladenovića na Novom Beogradu. Milan je ležao u krevetu. Bilo je mračno. “Nemoj da plačeš, sve smo ovo znali”, rekao je Milan. Zatražio je da stavi glavu u krilo kod Margite i da ga mazi po glavi. To su često radili. Zaspao joj je u krilu. Ostala je nekoliko sati sama s njim. Na rastanku mu je rekla “Vidimo se sutra”. Nije joj ništa odgovorio. Samo ju je nježno pogledao. Sjutra je preminuo - ispričala je jednom prilikom Lidija Nikolić, autorka Margitine biografije “Osjećanja. O. Sjećanja” i njena bliska prijateljica, a prenio portal Nadlanu.

Imao je samo 35 kilograma. Njegovu smrt su pratile kontroverze. Govorilo se da je umro od droge, a neki su nagađali da je preminuo od posljedica side.

Priča o Milanu Mladenoviću priča je o čovjeku koji je svojom istrajnošću, energijom i iskrenom emocijom, bez želje da se dodvori kritičarima ili publici i ne praveći kompromise uspio da stigne do vrha i tu ostane. I mada ga više nema, njegova poezija i njegov glas, jasan i čist, zauvijek nas podsjećaju da neminovno moramo ostati dosljedni sebi.

"Ovaj razgovor bih volio da završim porukom koja je upućena svima koji me (ne)vole: kroz život se moraju boriti protiv svega, samo protiv sebe – ne! Dakle borite se za svoju ličnu slobodu i demokratiju; ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo “opravdane” norme uguše i opterete. Borite se za svoj život!", rekao je za list “Ćao” 1989.