Gitarista rok grupe "Riblja čorba" Mirosalv Miša Aleksić preminuo je u 67. godini, potvrđeno je za Kurir.

Foto: Screenshot YouTube/Jutarnji Program TV HAPPY

Aleksić je posljednje dane proveo u KBC "Bežanijska kosa" gdje je bio na liječenju od korona virusa. 

On je nedavno u svojoj ispovijesti za Kurir govorio o muzici, svojoj karijeri, popularnosti, rokenrolu, kao i o svojoj porodici. 

POČETAK

Rođen sam 1953. i živio sam na Terazijama, bukvalno gdje je bio i ulaz u čuveni bioskop "Kosmaj". Tu sam proveo prve godine djetinjstva. I sad ljudi misle - vau, Terazije, sam centar Beograda, a mi smo živjeli toliko skromno, cijela moja porodica, da smo svaki drugi dan jeli pasulj! Ali tako su svi tada živjeli. Skromno.

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je divno odrastati u Beogradu, i to je prvo čega se sjećam. Imao sam prelijepo djetinjstvo. Kad bi sva djeca mogla da žive tako... Glavne igre su nam bile, toga se i dan-danas sjećam, klikeri i glavomet. Za klikere valjda svi znaju kako se igraju, a glavomet je bio... uzmeš neku kao tenisku lopticu, malu, manju od fudbalske, postaviš po dva stuba u dvorištu, podijeliš se u dvije ekipe i ko da gol... To nam je bila glavna zanimacija. I to su mi fantastična sjećanja, na tu bezbrižnost i sve to. E, onda je došla škola. Užasno sam plakao kad je trebalo da krenem u osnovnu. I toga se sjećam. Prvo sam išao u školu "Žarko Zrenjanin", pa sam onda išao u "Drinku Pavlović", a sedmi i osmi sam završio na Lekinom brdu, u školi "Stevan Sinđelić".

Prvi akordi

Moja majka je tada radila u "Energoprojektu", a otac u Radio Beogradu, i odatle počinje moj prvi susret sa muzikom. Moj tata je bio urednik tada kultne radio-emisije "Selo veselo" i zahvaljujući doajenu muzičke scene Nikoli Karaklajiću, koji je vodio isto tako čuvenu emisiju "Sastanak u 9", mogao je da donosi kući pjesme Peta Buna, Pola Enke, Elvisa Prislija i drugih na magnetofonskim trakama da slušamo. Ja sam imao tu privilegiju da slušam omiljene pjesme na gramofonu "gruding"! Imao sam i mali tranzistor, dobio sam ga od teče iz Amerike, i onda bih se uveče sakrio ispod pokrivača, da roditelji ne vide, i tako slušao Radio Luksemburg, gdje su se mogli čuti svjetski hitovi. To su bili moji najsrećniji trenuci u životu. To ovim današnjim generacijama ne možeš da objasniš, nije uporedivo ni sa čim.

Kasnije su mi roditelji kupili akustičnu gitaru i ja sam sam skidao akorde pomoću prstohvata i jedne knjižice u kojoj sam imao zapisane te akorde. Desi se da jednom okupim familiju i krenem da im sviram to što sam naučio. Klinac. Svi su bili oduševljeni, kao hvalili su me da sam odličan, da super zvuči kako sviram, da ovo, da ono, a zapravo je bilo užasno, ha-ha-ha!

Mama i tata iz Amerike

Mama i tata su bili za to da ja završim školu, sve po redu, kao u pjesmi "lijepo je meni govorio tata, mani muzikante, važna je škola...", dakle, osnovnu, gimnaziju, pa fakultet. I ja upišem Filološki i apsolviram, e, ali sam prije toga, u četvrtom srednje, bio na razmjeni đaka u Americi 1971. kod jedne jevrejske porodice u Baltimoru. Te ljude sam zvao mama i tata! Preminuli su, nažalost, ali sprijateljio sam se i pobratimio s njihovim sinom, Li Grin se zove, i u kontaktu smo i dalje. Vidimo se svake dve-tri godine, dolazio je i on ovde. Tamo u Americi sam kupio neku krš gitaru za nekoliko stotina dolara i počeo da sviram u bendu Ši ma fa (Shit mother fucker), uzeli smo to ime na osnovu benda Ša na na, koji je tad bio jako popularan. Bilo nas je 12 u bendu! Dobro smo zvučali, svirali smo na igrankama u gimnaziji i tako dalje...

E, ali ubjedljivo najljepši doživljaj iz Amerike, koji neću zaboraviti dok sam živ, jeste "suprise party", koji su mi priredili moji drugari na rastanku, kad sam odlazio. Nisam imao pojma da će oni to da organizuju. Pozovu me na pivo, ja ulazim u salu i tamo svi oni čekaju, vidim natpis "Dear Michael", jer su me tamo zvali Majkl. U ćošku stoji poklon, velika kutija prekrivena američkom zastavom na kojoj je pisalo "Srećan put u Srbiju". Unutra gitara "fender presižn", u to vrijeme je koštala preko hiljadu dolara! Pa ti vidi koji je to poklon i koja je to čast. Nažalost, više nemam tu gitaru, davno sam je prodao i kupio drugu "fenderku".

Vojska

Kad sam stigao u Koprivnicu na služenje vojnog roka, ponesem i album, naravno, i namjesti se prilika da kažem svom vodniku, onako sve po propisu, reko': "Druže vodniče, ja sviram u jednom bendu." On me gleda i pita: "Riblja čorba? A koji si ti?" Ja se predstavim, pokažem mu, a on okrene dvadeset telefona i u kancelariju dođe masa ljudi! Haos! Odmah je tu bila rakija, brendi, klopa... Svi su došli da me vide, jer nisu mogli da vjeruju da je u njihov vod došao basista Riblje čorbe!

Vojska mi je prošla bezbrižno. Bora je za to vrijeme pisao stihove i slao mi ih. Jednom mi stigne pismo i u njemu tekst "Dva dinara, druže". Sjedio sam u spavaonici među 12 vojnika i kažem im šta mi je Bora poslao, a oni hoće da im pročitam... Čitaj, čitaj! I ja krenem: "Dečurliji našoj smišljasmo imena, voljeh je sve više svaki božji dan..." Polako sam čitao i, kad sam na kraju pogledao vojnike, svi su plakali. Ali svi!

Supruga i ćerka

Kad sam već kod vojske, da kažem da sam suprugu upoznao još prije toga, prije nego što sam otišao na odsluženje, kako se to kaže. Dok sam ja bio u vojsci, svaki dan sam ja njoj pisao pismo i svaki dan je ona meni odgovarala! Tako smo se dogovorili da, čim ja dođem u Beograd, odmah napravimo svadbu i od tog trenutka do danas je sa mnom. Jasmina i ja smo dobili ćerku Minu posle šest godina braka, ona je zaista super dijete, samo da poželite. Završila je dramaturgiju.

Nije nikad htjela da se bavi muzikom, nije je to zanimalo. Napisala je knjigu "Dnevnik jedne ključaonice", a pisala je i drame za djecu. Kad je bila mala, bila je jako popularna u školi, svi su znali da joj je tata iz Riblje čorbe, ali se nije time opterećivala.

Kum Bajaga

Ne sjećam se da smo unutar benda imali nekad neku svađu; zapravo i nismo. Bilo je nesporazuma, na primjer, oko toga kako treba neka pjesma da se odsvira, pa krene rasprava o tome, međutim, Bora je faktor koji je to smirivao. Samo nam kaže: "Stanite, ljudi, ajde da se dogovorimo. Može li kompromis?! Ako ne može, onda nećemo staviti pjesmu na album i to je to." I dobro je što je tako, Bora je šef benda. Ali nismo imali svađe i teške riječi, toga nikad nije bilo. E, kad je Bajaga napustio Riblju čorbu i počeo samostalno i kada Rajko Kojić nije mogao više da svira jer je, nažalost, postao zavisnik od heroina, nama je to teško palo. Posebno za Rajka, on je umro 1997. A Bajaga je napravio najveći mogući posao u Jugoslaviji samim tim što je postao solo umjetnik. On je moj vjenčani kum. Smatram da je Bajaga kao bend egal sa Ribljom čorbom. Poslije razlaza smo bili malo u frci, ali vrlo brzo smo shvatili da nema razloga za svađu i nastavili da se družimo istim intenzitetom kao i prije.

Dok smo živi

Tajna uspjeha i trajanja Riblje čorbe jeste u tome što, svaki put kad smo hteli da odustanemo, uvijek se pojavi ta pomisao u nama šta ćemo dalje. Čime ćemo se baviti poslije muzike? Jednostavno, ne može bez ovoga, ušlo nam je u krv. I sviraćemo dok smo živi! Makar se peli štapovima na binu! Publiku ćemo uvijek imati. Pa nas slušaju četiri generacije! Nedavno, kad sam potpisivao svoju knjigu, dođe čovjek sa sinom od tri ili četiri godine, i pitam ja dečkića: "Je li, koja ti je omiljena pjesma?" On se prvo postidi, dijete ko dijete, a onda počne da mi pjevuši "Avionu, slomiću ti krila"... Šta će biti poslije Riblje čorbe? Ništa. Ne vjerujem da će se pojaviti rokenrol bend koji će ikada moći da ponovi naš uspjeh. Kažu da ovaj pravac muzike izumire, ja ne vjerujem u to. Uvijek će biti ljudi koji slušaju rokenrol, ali je činjenica da drugi muzički pravci uzimaju primat. Moderna su vremena...