Koliko se zapravo zna o zlostavljanju u Crnoj Gori? Iako se dešava svuda oko nas, tema o kojoj se veoma malo govori jeste – silovanje.

Foto: Privatna arhiva

Naša sagovornica, psiholog i psihoterapeut u edukaciji Milica Krivokapić, nam je objasnila kome se treba obratiti, kakve su posljedice, kako pomoći žrtvama i javno je pružila podršku svim ženama koje su žrtve zlostavljanja.

U pravnom sistemu Crne Gore silovanje je definisano kao krivično djelo protiv polne slobode, koje podrazumijeva obljubu ili sa njom izjednačen čin, bez pristanka druge osobe, uz upotrebu prijetnji ili sile.

„Žrtva bi se trebala obratiti policiji, koja je nadležna za uzimanje izjave, prikupljanje relevantnih dokaza i dalje procesuiranje. Međutim, u Crnoj Gori postoji jasno definisan sistem sveobuhvatne podrške žrtvama porodičnog nasilja, koji se temelji na multidisciplinarnom pristupu. Ukoliko silovanje posmatramo kao nasilan čin koji se dešava u porodici, koji ostavlja i fizičke i psihičke ožiljke, žrtva se, osim Policiji, može obratiti Centru za socijalni rad, Tužilaštvu, zdravstvenim i obrazovnim ustanovama, kao i licenciranim nevladinim organizacijama“, započela je Krivokapić za Kolektiv.me.

Iako nakon silovanja mnoge žene iz straha ne traže odmah pomoć u policiji, vrlo je važno to učiniti odmah. Čuvanjem dokaza, najveće su šanse da počinilac krivičnog djela bude osuđen u što kraćem roku.

Silovanje nije samo fizički napad na neku osobu, već i povreda psihološke prirode. Svaki događaj može imati različit uticaj na pojedince, pa samim tim i trauma koja nastaje prilikom zlostavljanja.

Posljedice zlostavljanja na psihičko funkcionisanje mogu biti brojne, i u većini slučajeva su neizbježne.

„Postoji velika vjerovatnoća da će žrtva razviti neke od sljedećih simptoma: visok nivo uznemirenosti, nesigurnost, emocionalna nestabilnost, izlivi bijesa, povlačenje u sebe, osjećaj krivice, osjećaj nemoći, anksioznost, bezvoljnost, poremećaj koncentracije, problemi pri spavanju ili ishrani“.

Izazivanje krivice u žrtvi još više doprinosi ozbiljnim psihološkim problemima. Dolazi do promjene u načinu razmišljanja, promjene percepcije sebe i svijeta oko sebe.

Foto: Privatna arhiva

„Perzistentnost i spoj različitih simptoma vremenom dovode do ozbiljnih duševnih bolesti, koji značajno utiču na funkcionalnost i kvalitet života osobe. Depresija, anksiozni poremećaji, poremećaji ishrane, poremećaji spavanja su samo neki od mogućih posljedica zlostavljanja. Važno je znati da većina njih može dovesti do fatalnog ishoda, kao što je suicid“, rekla je Krivokapić za naš portal.

Silovanje ostavlja trajni trag i uvijek je duboko urezan u životu svake žrtve. Pored ostalih posljedica, izazvan je strah u komunikaciji sa suprotnim polom, strah za sigurnost, neprihvatanje...

Strah koji je nastao kao posljedica traume obično je jačeg intenziteta, nego strahovi koji su stečeni na drugačiji način.

Samim tim, podrška okoline i najbližih je veoma bitna za prevazilaženje traume.

„Kod osobe koja je žrtva zlostavljanja lični kapaciteti i mehanizmi su značajno oslabljeni. I njen oporavak u najvećoj mjeri zavisi od podrške koju ima u neposrednoj blizini. Dobro je ukoliko se ona može osloniti na podršku članova porodice i drugih značajnih ljudi. Međutim, najdjelotvornija opcija jeste uz pomoć stručne (psihološke) podrške“, kazala je Krivokapić.

Razlozi za neprijavljivanje su brojni i variraju od slučaja do slučaja.

Kako dodaje psihološkinja, najčešći su: strah od zlostavljača, stid, osjećaj krivice, strah od nepovjerenja i osude, stigmatizacija, umanjen osjećaj sopstvene vrijednosti, nepovjerenje u institucije.

Foto: Privatna arhiva

Najveći broj silovanja se ne dešava od strane nekog nepoznatog, već od osoba iz bliskog okruženja. Brine činjenica da je sve veći broj silovatelja iz uže ili šire porodice.

„Takođe, važno je pomenuti činjenicu da je većina žrtava silovana/zlostavljana od strane bliske osobe, koja je ili član uže ili šire porodice, ili nekog koga njena porodica dobro poznaje, cijeni i poštuje, i to u periodu djetinjstva ili rane mladosti. U takvim situacijama pritisak koji žrtva osjeća je dodatno veći, kao i strah od odbacivanja ili odsustva razumijevanja i podrške“ istakla je Krivokapić za Kolektiv.me.

Pitanja sa kojima se žrtve često susrijeću jesu: 'kako', 'zašto', 'šta si imala na sebi', 'zašto se nisi branila', 'zašto si to dozvolila'. Umjesto da se krivična odgovornost direktno usmjeri na počinioca djela, u većini slučajeva žrtve budu krive. Samim tim okruženje (koje pruža nerazumijevanje) otežava cijelu situaciju.

Kako pomoći bliskoj osobi, ukoliko je žrtva bilo koje vrste zlostavljanja?

„Prvo i osnovno, vjerovati joj. Pružiti sigurnost. Zatim, ne dovoditi u pitanje njenu odgovornost u tom zločinu, jer ista apsolutno ne može postojati. Ne postavljati pitanja 'kako' i 'zašto'. Slušati, dati joj prostora da govori onoliko koliko je spremna u tom trenutku. Pomoći joj da postepeno stekne samopoštovanje i samopouzdanje. Dozvoliti joj da sama donosi odluke koje je se tiču, kako bi ponovo stekla utisak da ima kontrolu nad sopstvenim životom“.

Milica ima ohrabrujuće riječi za svaku ženu posebno koja je žrtva zlostavljanja:

„Vjerujem ti. Nijesi ništa kriva. To nije tvoja sramota, niti će ikad biti. To što ti se dogodilo nije tvoja odgovornost. Vjerujem da si prošla ili i dalje prolaziš kroz duševni pakao. Vjerujem da duša ne prestaje da te boli.

Nikada nije kasno da povratiš ili stekneš svoj mir i sigurnost, i da bez obzira na prethodna iskustva pronađeš smisao svog života.  

Iako ti se situacija u kojoj se nalaziš možda čini bezizlaznom, vjeruj mi da uvijek ima izlaz. Samo potraži podršku. Ima je i ti je zaslužuješ", zaključila je Milica Krivokapić za Kolektiv.me.

Milena VUJAČIĆ