Najbolji teniser svijeta Novak Đoković, rekao je da ne zna hoće li do kraja karijere uspjeti da bude najbolji teniser ikada, ali da ga nadmetanje sa Rafaelo Nadalom i Rodžerom Federerom, koji imaju po dva Slema više od Đokovića, koji je u Melburnu stigao do osamnaestog trofeja sa najvećih turnira.

Foto: Screenshot YouTube/Wake The Fake Up with Chervin Jafarieh

– Veoma sam blizu tome da ostvarim jedan od ta dva rekorda. Federer i Nadal i dalje igraju, i dalje osvajaju Slemove. Oni su nevjerovatni, ali i ja idem dalje i to je u redu. Ako ne uspijem da dostignem taj rekord, i dalje je sve u redu, ali moram da imam to nešto što me pokreće – rekao je Đoković tokom gostovanja u podkastu sa Červinom Džafarajom.

Osvajač Australijan Opena, poručio je da ne želi da krije činjenicu da se takmiči kako bi bio najbolji.

– Apsolutno mi nije problem da to kažem. Ko god je u vrhu tenisa i to ne kaže, nje verujem da je potpuno iskren. To je moja profesionalna motivacija. Profesionalni sportista treba da ima ciljeve, da teži nečemu, potrebna je ta mentalna jasnoća kako bi se postavili dnevni, kratoročni i dugoročni ciljevi. Želim da osvojim što je moguće više slemova i da budem najduže broj jedan u istoriji – zaključio je Novak Đoković.

Prvi teniser svijeta ističe da mu je poraz od Jirgena Melcera u četvrtfinalu Rolan Garosa bio jedan od ključnih trenutaka u karijeri.

Vodio je Novak tada sa 2-0 u setovima, uz brejk u trećem setu, na kraju je izgubio, a to ga je pogodilo kao ništa u karijeri do tada.

„Imao sam mnoge izazove tokom svoje karijere. Jedan od njih je 2010. godina i četvrtfinale koje sam izgubio na jednom od najvećih turnira, na Rolan Garosu. Imao sam osjećaj kao da mi se svijet i snovi raspadaju i da nisam dovoljno dobar da postignem ono što želim. Tada sam bukvalno ridao u sobi svog trenera (Marjana Vajde) i fizioterapeuta (Miljana Amanovića). Osjećao sam se jako loše u tom periodu – kao da sam udario u zid i kao da ne mogu dalje“, kaže Đoković i dodaje:

„Oni su me pustili da se isplačem, da izbacim sve emocije i sve što sam osjećao u tom trenutku. Veoma sam im zahvalan na tome jer je to bio preloman trenutak. Narativ je u sportu glasi da je trener taj koji bi trebalo da te podigne i da ti pokaže kako da budeš jak, ali za mene je ipak najbolji trener onaj koji je tu za vas kao čovjek – prijatelj i rame za plakanje, onaj koji vas razumije i podržava i onda kada želite da izbacite sve iz sebe, da isplačete dušu. Veoma sam zahvalan jer sam u tom momentu osjećao da nisam sâm“.

Na pitanje šta je bio uzrok tog sloma u Parizu, Novak odgovara:

„Bila je to kombinacija različitih faktora – bilo je povreda, nisam postizao ono što sam namjeravao i očekivao od sebe. Jesam osvojio slem 2008. u Melburnu, onda sam igrao polufinala i četvrtfinala, bio sam treći i bio je to uspjeh, ne shvatite me pogrešno, ali osjećao sam da mogu da postignem mnogo više. Osjećao sam da su moja očekivanja, kao i ljudi oko mene i teniske javnosti, toliko velika da biti treći nije dovoljno i nije dovoljno osvojiti jedan slem. Osjećao sam preveliki teret na ramenima i sve se srušilo u tom trenutku. Prvi put sam tada osjetio da želim da napustim tenis ili da napravim pauzu. Prvi put sam imao tako jaku emociju, do tada sam uvijek razmišljao kako ću doći na sljedeći trening i poboljšati se, a tada sam želio da pobjegnem od svega, da promijenim okruženje“. Đoković se brzo oporavio tako što je povratio izvornu motivaciju i od 2011. godine počinje decenija njegove nadmoći u svjetskom tenisu.

„Dobio sam podršku trenera, moje tadašnje djevojke i sada žene Jelene, kao i porodice. Po povratku kući napravio sam pauzu, nisam neko vrijeme trenirao, želio sam da mi se vrati sirova ljubav prema sportu i da me ona ponovo nosi. Želio sam da dijete u meni kaže: ’Želiš ovo da radiš, voliš to, osjećaš strast, hajde odatle da crpimo motivaciju’. Nedugo poslije toga vratio mi se upravo taj osjećaj, da se vratim i da igram jer je to igra, da tako treba da se razvijam i da se zabavljam. Tada sam naučio da je cilj važan, ali da je važnije putovanje i način na koji se dolazi do cilja – ako nije tako, onda se osjećaš kao da svakog dana radiš, trošiš energiju, umjesto da uživaš što možeš da napreduješ. Poslije toga mi je karijera krenula nabolje, u 2011. sam imao možda i najbolju sezonu u karijeri – broj jedan, ostvarenje sna i titula na Vimbldonu, 43 pobjede u nizu…“, zaključuje Đoković.