Troje maloljetnika izvršilo je samoubistvo od početka godine do sredine avgusta, pokazuju podaci Uprave policije, kaže za "Dan" koordinatorka SOS linije Udruženja "Roditelji", socijalna radnica Lepa Žunjić.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Upozorava da je slična statistika zabilježena i prethodnih godina, pa je bilo deset samoubistava djece od početka 2017. do kraja 2020. godine.

"Važno je istaći i činjenicu da je širom svijeta samoubistvo jedan od vodećih uzroka smrti kod mladih osoba. Moramo biti svjesni da je problem samoubistva mladih osoba prisutan i kod nas, pa je bitno da pričamo o tome i ponudimo pomoć i podršku roditeljima i djeci. Takođe, važno je i razbijati predrasude da su osobe koje počine samoubistvo ili to kažu da će učiniti psihički poremećene jer najčešće nijesu. Najčešće se radi o beznadežnim situacijama iz koje osobe ne vide moguće rješenje", objašnjava Žunjić.

Pojašnjava da besplatna SOS roditeljska linija radi svakim radnim danom od devet do 15 časova i na njoj roditelji/staratelji mogu dobiti savjete u vezi sa vaspitanjem djece, odnosa sa djecom i porodicom, razvojnim fazama i potrebama djece, kao i različitim problemima i nedoumicama s kojima se roditelji suočavaju tokom perioda njihovog odrastanja.

"Jedan broj roditelja koji su se obratili za savjet zvao je upravo iz zabrinutosti jer je dijete direktno ili indirektno ukazalo da razmišlja o samoubistvu ili nestanku. Kod roditelja koji su se obratili za pomoć ovo je bio alarm da je potrebno zatražiti pomoć jer su se zabrinuli da bi dijete zaista moglo naškoditi sebi.
Prvi savjet koji roditelji dobiju na liniji jeste da se to što je reklo dijete treba shvatiti ozbiljno i zatražiti pomoć. Najčešće saznajemo da su u pozadini anksioznost, određena depresivna stanja kod djeteta, neke teške životne situacije, nedostatak samopouzdanja i loša slika o sebi, smanjen kontakt sa vršnjacima, zatvorenost i otežana komunikacija sa članovima porodice... Kako je razgovor o samoubistvu najčešće potreba da se ublaži bol i zatraži pomoć, razgovor se nastavlja u traženju snage kod roditelja da pomogne djetetu", navodi Žunjić.

Dodaje da neki od najčešćih savjeta, pored traženja stručne pomoći, jesu da slušaju dijete bez osuđivanja, da se trude da razgovaraju sa njim i provode više vremena u zajedničkim aktivnostima.

"Zatim treba iskreno razgovarati o zabrinutosti koju osjećaju zbog situacije u kojoj se dijete našlo, da se lociraju i druge osobe od povjerenja – drugari ili članovi porodice koji su mladima značajni, da se istraže inetesovanja djece, hobiji kako bi pažnju usmjerili na pozitivne stvari. Uvijek budemo ohrabreni kada roditelji pozovu i zatraže pomoć jer je to znak da su svjesni problema da su riješili da ga podijele i zatraže pomoć kako bi zajedno pomogli djetetu, jer smo svjesni činjenice koliko se o ovakvim stvarima ćuti. Ono što često čujemo, posebno od roditelja koji žive u manjim opštinama jeste da ne postoji razvijena podrška mladima u vidu savjetovališta i da često ne znaju gdje bi potražili pomoć. Zato je važno da se priča o ovoj i sličnim temama, da se promovišu postojeći servisi podrške ali i otvaraju novi u cilju što boljeg mentalnog zdravlja naših mladih", ocjenjuje Žunjić.