Jedan od naših najboljih džudista, bivši šampion Evrope u mlađim kategorijama, olimpijska nada, naš crnogorski džudista Danilo Pantić je samo za Meridian sport portal rekao koji su mu sljedeći sportski izazovi, koji momenat mu je bio najbolji a koji najteži u karijeri.

Foto: meridianbetsport.me

- Kakva je bila 2021. za tebe, učestvovao si na SP, upisao pobjedu i poraz, nosio se sa povredama?

Godina 2021 nije počela baš sjajno, čak naprotiv. Prvog januara sam bio pozitivan na Covid 19 i završio mjesec dana u krevetu i kućnoj izolaciji. Početkom predhodne godine bio sam u prvim redovima izložen ovom opakom virusu, u bolnici gdje radim posao radiološkog tehničara, tako da je bilo nemoguće sačuvati se od infekcije. Tu sam i sada gdje borba i dalje traje svakog dana. Nakon izolacije oporavak i povratak na tatami trajali su dosta duže. Nijesam imao strpljenja da postepeno ulazim u trening kako bi to obično i trebalo biti, već sam krenuo punom parom s obzirom da u 2020 nijesmo imali nijedan turnir. Bez priprema i bez sale za džudo došla je 2021 sa samo par takmičenja u kalendaru za kvalifikacije u Tokio.

- Podigao si kriterijume, uspjesima na takmičenjima na kojima si ranije učestvovao, da li osjećaš pritisak da nešto moraš da ponoviš u seniorskoj konkurenciji?

Nažalost desila se teška povreda i pucanje ligamenta primicača lijeve noge gdje je uslijedila pauza tri mjeseca. Za ovu povredu nije težak oporavak koliko je bitno vrijeme i strpljenje koje ja nijesam imao jer sam želio normu za olimpijadu. Propustio sam sve turnire ali sam se pojavio na prvenstvu Svijeta u Budimpešti pobijedivši jedan meč dok sam u drugom odlukom sudija dobio kazneni poen i završio nastupanje. Ostao sam i dalje najbolje rangirani džudista Crne Gore kako na rang listi tako i sa bodovima ali to nije bilo dovoljno da dobijem Vajld kartu za učešće na Olimpijske igre. Smatram da sam diskriminisan zbog toga jer i dan danas nakon porušenih snova za olimpijadu ja ne znam zašto nijesam otputovao (nijesam dobio odgovor od nadležnih organa).

- Imaš 26 godina, koji su to sportski izazovi i tvoji ciljevi u ovom trenutku, kako gledaš na blisku i dalju budućnost?

U seniorskoj konkurenciji imao sam zapaženih rezultata iako znam da moje godine kao džudiste teškaša tek dolaze. Prvak Balkana, medalje sa Evropskih kupova, plasman na Prvenstvu Evrope, plasman na Grand Slem turniru i više plasmana na Svijetskim kupovima. Za sebe mislim da mogu dosta više jer u kakvim uslovima treniram pravim odlične rezultate. Pritisak da moram da ostavim rezultat u seniorskoj konkurenciji bih naravno osjećao da iza mene stoji plan i program treninga, sistem i stručni tim, budžet i sve ostalo što sa sobom nosi profesionalni sportista ali ovako ga zaista nemam jer treniram svakog dana sam po 2h, sam pravim treninge, okupljam prijatelje koji mogu da mi pomognu za sparinge džudo treninga i slično.

- Džudo sport je u prethodnom periodu bio u centru pažnje zbog dešavanja van tatamija, sporova između dvije struje, koliko je to uticalo da vas takmičare?

Podršku nemam ni od države ni od sponzora, čekam neka bolja vremena kao i svi jer od obećanja i lijepih riječi nemam ništa. (Olimpijski komitet je jedini pružao stipendiju kao olimpijcu do Tokija). Već dvije godine situacija kako u savezu tako i u klubu je loša, sportistima prolazi vrijeme i samo oni ispaštaju.

- Imaš li sve preduslove, stručni kadar, da konkurišeš najboljim borcima planete u tvojoj kategoriji do 100kg?

Ne smatram sebe za talenta jer vrhunski rezultat dolazi samo od krvavog rada i upornosti, ali isto tako i od vrhunskog stručnog tima. Džudo je takav sport da vam niko ne garantuje pobjedu i osvojenu medalju, sve se odvija u jednom danu gdje morate pobijediti pet-šest mečeva da bi se osvojila neka od medalja. Popravnog nema i vi ste kada uđete u borilište sami protiv ostalih 50 takmičara iz kategorije. Sa većinom mojih protivnika sam nekad sparingovao i znam da tu nema puno boljih i kvalitetnijih boraca od mene ali ima 90% njih koji imaju plan i program za 365 dana u godini i samim tim napreduju za kratko vrijeme, dok ja ne znam da li će doći neko na trening sa kim mogu da se borim i da li ću ići na takmičenje. Treniram prije posla, zatim radim sedam sati u kovid bolnici i produžavam na večernji trening. To je za nekog ko se bavi sportom jako neozbiljno. Ali šta je tu je, od nečega se mora živjeti, džudo se voli i kroz džudo se živi pa zbog toga i dalje trajem u tome.

- Koji su bili tvoji najbolji momenti u karijeri do sada i kad ti je bilo najteže?

Najbolji momenat kad ste zdravi, mislim da nema povreda, kad vjerujete u sebe i u Boga i iza vas stoji težak rad i kada osvojite medalju pa izađete na postolje, pogotovo ako je to zlatna medalja. Istorijski momenat, prvak Evrope za juniore 2015! Otišao kao mali vratio se kao veliki! Najteži periodi su bile povrede, više operacija, povratak od nule pa do osvajanja medalje, ali i ovaj sad teški period koji navodim a to je loše stanje za džudo u državi, bez uslova bez bilo kakvog vida pomoći Saveza ili sponzora. Borba traje i trajaće.

- Zašto bi djeca trebala da se bave džudo sportom u Crnoj Gori?

Za djecu smatram da je najbolje da treniraju neki borilački sport, kao bazičan sport i kao što je džudo. Džudo dosta pruža djeci, raznovrsne treninge, gimnastike i borbe, djeca sazrijevaju u bolje ljude, uvode se radu redu i disciplini i imaju često takmičenja što dovodi do velikih iskustava. Djeca od 12-14 godine treba da se igraju i to je najvažniji cilj trenera i roditelja, da sve treba da ide kroz igru.