Putujući na relaciji Podgorica – Budva, dok prolazite Brajiće, ne možete a da ne primijetite tvrđavu Kosmač, utvrđenje koje je tu kao svjedok jednog vremena.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

Piše: Marija Bojović

Sagrađena 1858. godine, bila je jedna od pet velikih graničnih tvrđava na proširenom odbrambenom pojasu Budve. Samom svojom pojavom, tvrđava Kosmač privlači brojne radoznale ljude da je posjete i izbliza pogledaju utvrđenje, koje se nažalost nalazi u veoma lošem stanju.

To nam potvrđuje i naš sagovornik arhitekta Ivan Vratnica, koji je nedavno objavio knjigu koja se tiče baš pomenute tvrđave, a odnosi se na plan njene revitalizacije i očuvanja.

Studirajući na Univerzitetu u Beču, Ivan je stupio u kontakt sa stručnjacima, sa kojima je kroz zajedničku analizu i razmjenu informacija, došao do podataka o kojima se veoma malo znalo.

“Prvenstveno je počelo mojim velikim interesovanjem za tvrđave od malena, od kojih su austrougarske na primorju najbolje očuvana i najnovija grupa. Uzimajući u obzir njihovu veliku vrijednost i potencijal za kulturu i turizam, kao unikatni detalji naše zemlje, nakon završenog projekta na Starom gradu Ulcinju, koji sam radio tokom studija, stupam u kontakt sa stručnjacima iz ove oblasti u Austriji. Tokom ovog projekta sam vodio kolege i profesore u obilazak primorja, između ostalog i lokaliteta Starog Bara, gdje u uvidjeli moju privrženost prema ovoj temi, pa je prof. Carolina Jäger-Klein upoznala sa Folkerom Pahauerom (Volker Pachauer), članom “Austrijskog udruženja za proučavanje tvrđava”, koji se najviše bavio temom austrougarskih tvrđava u Crnoj Gori. Sa njim kasnije i u više navrata obilazim austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, što je pomoglo da konačno kroz zajedničku analizu i razmjenu informacija odmah uvidim koliko zapravo se o njima malo zna u Crnoj Gori, a znanje je u pisanim izvorima u Austriji dostupno. Naravno, radi se o obimnim, starim arhivama iz tog vremena pa je i uz pomoć stručnjaka bio veliki izazov rekonstruisati potrebne informacije o ovim objektima. Nakon toga, dobijam ideju o obradi neke od tvrđava koje sam istraživao u više navrata. Prilikom daljih posjeta sa stručnjacima iz pomenutog udruženja, kao i timom sa Austrijske akademije nauka, čiji je fokus tada, između ostalog, bio i na tvrđavi Kosmač, odlučujem da se njoj detaljnije posvetim. Jedan razlog je bio to, što ona zbog svoje lokacije i forme ima najbolji potencijal za primjer jedne samoodržive revitalizacije kulturno-istorijskog spomenika, koji bi bio dio jedne nove vizije i strategije na koji način bi Crna Gora mogla da ima jedinstvenu turističku ponudu u svijetu. Drugi razlog je bio što se pored dostupnog materijala iz kog se mogu izvući prave informacije o njoj i to, što su kod nas o njoj kružile uglavnom oskudne i skoro potpuno netačne informacije, pa sam osjetio potrebu da konačno malo popravim ugled naše zemlje u međunarodnoj zajednici stručnjaka iz domena zaštite svjetske kulturne baštine”, objašnjava Ivan na početku razgovora za Kolektiv me.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

-- TVRĐAVA KAO SPOMENIK KULTURE U LOŠEM STANJU

Tvrđavu Kosmač od ostalih izdvaja njena forma i lokacija.

Takođe, jedno je od prvih utvrđenja koje je monarhija gradila, pošto je naslijedila teritoriju od Mlečana da bi osigurala granicu i zaštitila pomoćnu Ratnu luku Budvu, koja je štitila drugu najbitniju tačku monarhije na Jadranu, Boku.

Kako ističe naš sagovornik, ova i slične tvrđave su građene kao planinske zaprečne tvrđave, bazirane na starom tipu topovske kule, od kojih je Kosmač najnovija i najmodernija u starom načinu izgradnje utvrđenja, ali nažalost i poslednja preostala u ovom pojasu zbog nemara tokom svih ovih godina. Danas je najveći dio austrougarskih tvrđava skoncentrisan u Boki, od kojih Fort Arza i Fort Mamula pripadaju istom periodu i načinu gradnje.

Ipak, ni jedna od njih nije na pravi način istražena, zaštićena ni valorizovana, uprkos njihovim vrijednim lokacijama.

Želeći da objedini sve nove informacije o tvrđavi Kosmač, i istovremeno ukaže na značaj njene revitalizacije, Ivan je nedavno objavio svoju prvu knjigu, i to na našem i engleskom jeziku.

Nada se da će svojim primjerom doprinijeti edukaciji budućih mladih stručnjaka kako u Crnoj Gori, tako i šire.

“Kad sam počeo sa istraživanjem, ideja je bila da rezultat bude projekat revitalizacije, što je zbog načina i puta istraživanja zahtijevalo analizu situacije, pa rekonstrukciju cijele istorije ove tvrđave što je po prvi put na ovaj način urađeno za neku od tvrđava u Crnoj Gori. Ova rekonstrukcija je bila neophodna, jer se jedino tako može temeljiti naučni rad, a samim time i jačina argumenta budućih predloga za način i njenu revitalizaciju. Nakon toga je urađena detaljna analiza svih njenih djelova, uz poređenje njihovog stanja tada i danas. Iz ove detaljne analize proizišao je projekat njene konzervacije i revitalizacije u kulturni centar, koji bi bio u centru dva eko i etno sela Brajići i Uglješići, uvezana da funkcionišu kao hotel za ljude koji žele da se opuste i iskuse seoski život, i njegove slasti uz sve potrebene funkcije luksuznog hotela. Nakon detaljnije obrade podataka sam zbog neopravdane oskudnosti informacija o ovim temama, odlučio da ipak moram bar kratko sažeti sve ove nove informacije koje sam pronašao i iz analize proizveo, kao dužnost da primjerom doprinesem edukaciji budućih mladih stručnjaka u Crnoj Gori ali i šire, što se svakim danom sve više prepoznaje. Kniga je originalno napisana na engleskom i prezentovana na Tehničkom Univerzitetu u Beču, a ubrzo će biti dostupna i na našem jeziku. Objavljena je i online jer je primarni cilj bila edukacija, a takođe se može naći i u Nacionalnoj biblioteci na Cetinju, kao i u biblioteci Građevinske škole u Podgorici, gdje sam ovaj put nekako i započeo“.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva (Knjigu možete detaljno pogledati klikom OVDJE)

Tvrđava je kaže, u vrlo lošem stanju.

Iako je 1964. godine zaštićena kao spomenik kulture, potpuno je neosigurana i u opasnosti od urušavanja.

Vratnica nam objašnjava da je u zadnjih par decenija nadležno ministarstvo radilo više projekata finansiranih od strane Evropske unije koji su imali jako oskudan rezultat, pri čemu nisu sprovedene nikakve mjere da se tvrđava fizički zaštiti i osigura od samog propadanja.

“Da ne spominjemo krađu kamena što je zaslužno za nestanak oko polovine njene substance, i to dobrim dijelom tokom 2000-ih godina. U ovakvom stanju ulazak u objekat tvrđave nije preporučen, a u dvorištu bi jako pažljivo trebalo prilaziti ivicama zbog opasnosti od urušavanja”.

A koliko su državne institucije spremne da daju doprinos da ovo utvrđenje dobije svoj pravi turistički potencijal, s obzirom na istorijsko “blago” koje krije?

Prema riječima našeg sagovornika, nadležne institucije su bile slabo kooperativne, iako su na vrijeme od početka bile upoznate sa namjerom realizacije projekta.

Vratnica je zajedno sa kolegama uspio da kod utvrđenja Kosmač postavi interaktivnu info tablu, koja je prva takve vrste u Crnoj Gori.

“Nadležne institucije su upoznate sa projektom od njegovog početka, pri čemu su bile slabo kooperativne da nas uvežu sa ostalom ekipom koja je istraživala ovo utvrđenje, pa samim tim ni te ekipe nisu imale obimne rezultate, dok sam ja takođe morao neke stvari duplo da radim, a zbog nedostatka tehnike je i rezultat mogao biti bolji. I nakon objavljivanja knjige nadležne institucije nisu uvidjele potencijal, tako da se sa njihove strane ništa nije promijenilo u međuvremenu. Takođe sam u saradnji sa Mjesnom zajednicom, kolegama konzervatorima iz Crne Gore i Austrije prijavio prvu fazu projekta konzervacije na konkurs Ministarstva kulture, ali je konkurs samo poništen bez bilo kakvog objašnjenja i obavještenja što je kao sama činjenica porazno, s obzirom na to koliko sam stručnjaka iz ove oblasti uspio da uvežem. Za pohvalu je to su dali saglasnost za postavljanje interaktivne info table ispred tvrđave, koja je prva takve vrste trenutno u Crnoj Gori. Sama tabla je nastala kao dio gore pomenutog projekta, koju smo samoinicijativno odlučili da napravimo. Samim tim, ona je minimalnog formata za njenu namjenu, zbog ograničenih mogućnosti koje smo ja i kolege bez podrške institucija postigli sa Mjesnom zajednicom Brajići”, kaže Vratnica za Kolektiv me.

Interaktivna tabla na tvrđavi Kosmač; Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva 

-- ODAKLE PODGORIČANIN U BEČU?

Ivan je na Tehničkom fakultetu u Beču diplomirao osnovne i master studije arhitekture.

Još kao dječak je, kaže, volio da osmišljava različite objekte, i da onako dječije, svoju maštu pretvara u stvarnost. Kako je odrastao, sve je više uviđao da upravo u toj oblasti vidi svoje profesionalno usavršavanje.

Stoga, nakon završene srednje škole upisao je Arhitektonski fakultet u Podgorici, ali, ne krije da se ubrzo razočarao.

“Oduvijek sam volio da maštam i gradim produkte svoje mašte koji su u malom dijelu bili samo objekti, a puno više razna vozila, plovila i letilice. Sa ovim darom i interesovanjem konstruktora sam u Crnoj Gori, nažalost školstvom bio ograničen na samo par škola od kojih je konkretna najkvalitetnija bila Građevinska. Da budem iskren, naivno sam počeo da studiram arhitekturu u Podgorici nakon završene Građevinske škole, jer tad još nisam dobro razumio čemu vodi stanje u našem akademskom društvu, pa sam i nedugo nakon bio toliko razočaran u sve to, da sam se spontano odlučio da odem u Beč i nastavim studije na njemačkom jeziku, koji do tad uopšte nisam znao, a po zvuku mi nije bio ni posebno drag. Doduše, Fakultet u Beču, pored tradicije nudi i kvalitetno obrazovanje na savremenom nivou uz vrlo obimnu i raznovrsnu ponudu tema za studiranje, što mi je značajno pomoglo da proširim sposobnosti i vidike. Uz sve to, takođe sam osjećao da će u vremenu koje dolazi biti potrebno dobro poznavanje više stranih jezika, pa sam učenje njemačkog shvatio kao vrijednu sposobnost, što se ispostavilo kao X faktor dok sam radio istraživanje za knjigu, bez čega ovakav rad sigurno ne bi bio moguć, jer je za ovako nešto bilo potrebno da neko sa ovih prostora dobro savlada jezike i nauči kulture naroda koji su kroz istoriju uticali na formiranje naše zemlje i kulturne baštine”.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

Studije arhitekture su, kaže, vrlo specifične i zahtijevaju jako puno posvećenosti kao i fizičkog i psihičkog angažmana.

Sve to rezultira time da se način života počne formirati oko studija, i bude im totalno podređen od hrane do režima spavanja.

Fakultet u Beču koji je pohađao, ima preko 300 studenata u semestru, ali, ističe naš sagovornik, ima raznovrsnu ponudu tema za obradu koje su dostupne studentima, kao i tim stručnjaka koji to vode.

“Što se razlika tiče, one su dosta velike, ali najviše zbog slabe efektivnosti programa u Crnoj Gori i načinu na koji je organizovano vrijeme. S obzirom da fakultet u Beču u prosjeku ima preko 300 studenata u semestru, a u Podgorici oko 60, fakultet u Podgorici nije baš prijateljski nastrojen prema svojim studentima, što rezultira padom kvaliteta obrazovanja i ograničene mogućnosti. Samim time što je na fakultetu u Beču broj studenata jako velik, što ga čini jednim od dva masovna fakulteta arhitekture u Evropi, ima ogromnu u raznovrsnu ponudu tema za obradu kao i stručnjaka koji to vode, a pri tome su za korištenje i obuku, studentima dostupni svi savremeni uređaji, alati, kao i tehnike i tehnologije u svijetu. Ovo je nastalo iz ideje da u Austriji svako treba da ima šansu da studira, pa je za arhitekturu kojoj inače prethodi zahtjevan prijemni ispit, u Beču organizovan da procjena traje cijeli semestar, tokom kog svako može da proba što znači studirati arhitekturu i sam zaključi da li želi i može da nastavi. Možda najbitnija razlika je sistem koji omogućava da svako kreira svoj, na osnovnim djelimično, a na masteru totalno, program i ritam studija što stvarno otvara put studiranju raznih tema od dizajna namještaja do svemirskih stanica i izgradnjom ekspermentalnih projekata u razmjeri 1:1, tema kojima se na većini svjetskih fakulteta ne bave. Uz to, veliku razliku u odnosu na Beč pravi i nepedagoško, nekonstruktivno ponašanje prema studentima u Podgorici od strane pojedinih profesora i nekih njihovih asistenata, pa samim tim i cijelog obrazovnog sistema. Ovo sve rezultira slabijim kvalitetom mladih stručnjaka pa se to samim time i jako odražava na društvo i način rada u struci, zbog čega su na dostini većih i bitnih projekata u državu za nadzor i upravljanje zaduženi strani stručnjaci”.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

-- ARHITEKTA KOJI LETI

Uprkos obavezama koje je imao na fakultetu, Ivan je želio da iskoristi priliku i ostvari još jedan svoj san.

Osim arhitekture, oduvijek ga je zanimao i život “među oblacima”, želeći da istraži svu ljepotu pilotiranja, pa i sam postane stručnjak baš u toj oblasti.

Austrija mu je pružila mogućnost, a on se nije dvoumio nijednog trenutka. Bila je potrebna velika posvećenost, ali nakon teorijske i praktične obuke, dobio je svoju prvu dozvolu za pilotiranje jedrilica i lakih aviona.

Ta vještina mu je novo dragocjeno iskustvo u životu, koja mu je stvorila “glad” za znanjem i potrebu za konstantnim usavršavanjem.

“Kako sam došao u Austriju, jednog vikenda na planinarenju sam vidio jedrilice (letilice visoke efikasnosti, uglavnom bez motora), i sjetio se da je Austrija jedna od država u svijetu gdje je taj sport jako razvijen i na visokom nivou. Iako na kraju studija i još radeći paralelno, bez mnogo razmišljanja sam odlučio da se odmah informišem i počnem sa obukom, pa sam narednih godinu dana provodio svaki vikend na aerodromu, što je i sad skoro praksa. Pozvali su me na probni let u cilju procjene da li ima smisla za obuku, koji je uz uzbuđenje i entuzijazam bio jako fino i neočekivano iskustvo. Nakon prijema je uslijedila teorijska obuka iz mnogo korisnih predmeta kao što je aerodinamika, meteorologija, ljudske sposobnosti kao i tehnička znanja o letilicama u teoriji i praksi, jer sami radimo većinu popravki i održavanja naših letilica. Potom je počela i praktična obuka, poslije čega je ubrzo uslijedio i prvi samostalni let pa i ispit, nakog čega sam dobio prvu dozvolu za pilotiranje jedrilica i lakih aviona. Ova vještina i dostignuće je posebno i zbog toga sto je jako malo stranaca u maloj porodici sportskih pilota koji u Austriji lete, što je moram priznati pravilo razne poteškoće i konstantne potrebe za dokazivanjnem unutar ovog društva, da bih bio prihvaćen kao jednak sa lokalcima. Uz to, ova obuka je imala veliki značaj za mene lično, ne samo kao ostvarenje jednog dječačkog sna i potrebe, već i to što sam kroz učenje potrebnih znanja i vještina neočekivano proširio vidike, razvio dobre i korisne navike i stvorio glad za znanjem i potrebu za konstantnim usavršavanjem”, zaključio je Ivan Vratnica za Kolektiv.me.

⇒ ⇒ Ovaj tekst je finansiran kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, a koji realizuje Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija;