Istraživanja, a i iskustva u predškolskim ustanovama, pokazuju da se deca sve ređe zaigraju, da učestvuju u osmišljenoj igri i da više vole društvo telefona nego svojih vršnjaka.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com

Kada znamo da dijete prirodno voli da se igra, da je igra najvažnija aktivnost u predškolskom dobu djeteta, postavlja se pitanja šta ometa razvoj i dečiju igru. O čemu se zapravo radi i kakva je to pojava.

Dijete uči ono što živi

Za igru se kaže da je za djeci jednako vrijedna i važna koliko i samo disanje, dakle, nema zamjenu. Kako smo onda došli u ovakvu situaciju?

Ko dobro poznaje dijete lako će razumjeti koliko je djetetu važna igra, jer će dijete kada god ima priliku posegnuti za igračkama i započeti igru. U ovom slučaju igračka može biti bilo šta: realni predmeti, otpadni predmeti i materijali, prirodni materijali koje smo sabrali u šetnjama i na putovanjima, ne samo zvanične igračke. Dijete uči ono što živi, a onda se zapitamo i šta dijete, u proseku, živi u ovom vremenu - kažu psiholozi.

Dijete posle vrtića ide na dodatne aktivnosti: ples, sport, jezik, razne „kefalice“, igraonice. Često smo brižni oko toga da dijete dobije najbolje uslove za učenje, da se pripremi za školu, da nauči ovo, da nauči ono.

Dajte mu vreme da integriše dnevne utiske

Kada pogledamo u jedan prosječan dečji dan vidimo da je u tom danu dijete izloženo mnogim sadržajima, da je najmanje u prilici da se druži, igra, da bude u svojoj porodici gdje može da sve što je toga dana doživjeo na miru da iskaže, da integriše, da uobliči svoje dnevne doživljaje.

Dijete to čini tako što se igra – slobodno, neometano, podsticano. Djetetu to treba. Ako bismo dugo udisali, bez prilike da izdišemo, nastupio bi ozbiljan problem. Isto je i sa djetetom koje je uronjeno u spoljašnji svet. Ono neprestano prima, doživljava, saznaje, uči u svim situacijama. Igra je za diete jedinstvena prilika da sve te utiske, sve uneto, obradi, transformiše na način da ga razume, da ima za njega smisla. Dakle, igra kao potreba, kao neophodnost, kao način srećnog djetinjstva. Zato je sa nama uvek jasna misao – važno je da se djeca „samo“ igraju, ako to rade na pravi način onda dovoljno uče, saznaju, otkrivaju, razvijau se, biva srećna djeca.

I pad je let - dozvolite djetetu da rizikuje

Da li je u ovom vremenu roditeljima bliska misao koja je do skora bila jedna od mudrih vaspitnih smjernica: „ i pad je let” ili “padajući dete nauči da hoda”.

Ponekad nam se čini da su ova uvjerenja ili zaboravljena ili zastrašujuća. A šta stoji iza tog opredeljenja da se djetetu dopusti da isproba i nešto opasno, rizično, da savladava i istražuje više do uobičajenoga? Dozvoliti djetetu da rizikuje, da ovladava svojim tijelom već na najranijem uzrastu. Dugoročno doprinosi djetetovoj samostalnosti, spretnosti i osećaju samopoštovanja. Na ovaj način djeca uče da procenjuju rizik, opasnost, što ih priprema za izazove u drugim sferama života. Dobro poznavanje rizika može im biti od direktne koristi u situacijama kada kasnije u životu nema odraslih koji nadziru situaciju.

Tolerancija na frustraciju, oslonac u odrastanju

Djeca koja su mogla slobodno da istražuju svoju sredinu od najranijeg uzrasta, ne samo da su upoznala mogućnosti svoga tijela i sama postavila granice svog istraživanja, na osnovu ličnih odmerenih pokušaja i pogrešaka, ona su razvila i toleranciju na frustraciju, jedan od velikih oslonaca u odrastanju.

Igra sa rizicima može se odrediti kao djeci interesantna i uzbudljiva aktivnost koja uključuje rizik od fizičke povrede. I igra koja omogućuje prilike da se testiraju i uče granice kao i da se uče o riziku od povrede (Sandseter 2007). Mnogo je argumenata da se roditelji odvaže, da ponovo savladaju osećaj tolerancije i grade odnos poverenja spram svoje dece.