Svima nam se to dogodilo – radimo uobičajene stvari i iz čista mira se sjetimo neke neprijatne situacije iz srednje škole kada smo rekli nešto stvarno glupo i osramotili se.
Foto: Ilustracija/Pixabay
Ili se sjetimo nekog drugog gafa od pre nekoliko godina. Stresemo se i ponovo poželimo da propadnemo u zemlju od stida.
Zašto nam se te neprijatne uspomene tako bez povoda pojavljuju u glavi? I kako to da se još uvijek stidimo, kada je to već daleka prošlost, pokušava da odgovori profesor Dejvid Džon Halford, klinički psiholog.
Kako se iznenada sjetimo nekih događaja?
Postoje dva načina na koje se prisjećamo iskustava iz naše prošlosti.
Jedan način je svrsishodan i dobrovoljan. Na primjer, ako pokušate da se sjetite šta ste radili juče na poslu ili šta ste ručali prošle subote. Ovo uključuje namjeran i naporan proces tokom kojeg pokušavamo da osvježimo pamćenje.
Drugi način je nenameran i spontan. To su sjećanja koja nam se samo stvore u glavi i često mogu biti neželjena ili neprijatna. Dakle, odakle dolazi ova druga vrsta sjećanja?
Dio odgovora leži u tome kako su sjećanja povezana jedna sa drugima. Trenutno stručnjaci misle da su naša prošla iskustva pohranjena u povezanim mrežama ćelija u našem mozgu, koje se nazivaju neuroni.
Ovi neuroni razvijaju fizičke veze jedni sa drugima kroz informacije koje se preklapaju.
Na primjer, sjećanja mogu da imaju neku vrstu konteksta (različite plaže na kojima ste bili, restorani u kojima ste jeli), da se javljaju u sličnim periodima života (detinjstvo, srednjoškolske godine) ili da se emocionalno i tematsko preklapaju (kada smo voljeli ili se svađali sa drugima).
Inicijalnu aktivaciju sjećanja mogu pokrenuti spoljašnji stimulusi iz okoline (prizori, zvuci, ukusi, mirisi) ili unutrašnji stimulusi (misli, osećanja, fizičke senzacije).
Jednom kada se aktiviraju neuroni koji sadrže ova sjećanja, veća je vjerovatnoća da će povezana sjećanja biti pozvana u svijest.
Primjer može biti prolazak pored pekare, miris svježeg hleba i spontana pomisao na prošli vikend kada ste kuvali ručak za prijatelje. Ovo bi onda moglo da vas podsjeti na događaj kada vam je izgoreo tost i kuća bila puna dima.
Neće svaka situacija prizvati neka sjećanja, a ponekad nam i veze između uspomena možda neće biti sasvim jasne.
Zašto nam sjećanja bude ista osjećanja?
Kada nam neki davni događaj padnu na pamet, često doživljavamo i emocionalne odgovore na njega. U stvari, nevoljna sjećanja imaju tendenciju da budu negativnija od dobrovoljnih. Negativna sjećanja takođe imaju jači emocionalni ton od pozitivnih..
Foto: Ilustracija/ Pexels.com
Ljudi su više motivisani da izbjegavaju loše ishode, loše situacije i loše definicije sebe nego da traže dobre. Ovo je vjerovatno zbog nagona za samoodržanjem – fizički, mentalno i društveno.
Dakle, nevoljna sjećanja mogu učiniti da se ojsećamo akutno tužno, uznemireno, pa čak i da se stidimo.
Na primjer, sjećanje koje uključuje sramotu ili stid može nam ukazivati da smo uradili nešto što bi drugi mogli smatrati neukusnim ili negativnim, ili da smo na neki način prekršili društvene norme.
Ove emocije su važne za nas da ih ponovo doživimo i učimo iz naših sećanja i ovih emocionalnih odgovora, kako bismo se drugačije ponijeli u narednim sličnim situacijama.
Da li se ovo nekim ljudima ovo češće dešava nego drugima?
Sve je to u redu i dobro, i uglavnom smo u stanju da se sjetimo svoje prošlosti i da doživimo emocije bez previše problema. Ali nekim ljudima se to može dešavati češće nego drugima, i sa mnogo jačim emocijama.
Možemo li zaustaviti negativna osjećanja?
Dobra vijest je da su sjećanja veoma prilagodljiva. Kada se sjećamo, možemo da razmotrimo i promijenimo svoje misli, osjećanja i procjene iz prošlih iskustava.
U procesu koji se naziva „ponovno konsolidovanje“, promijene se mogu napraviti tako da sljedeći put kada se to sjećanje prizove ono bude drugačije od onoga što je nekada bilo i ima promijenjen emocionalni ton.
Na primjer, mogli bismo da se setimo vremena kada smo bili zabrinuti zbog testa ili intervjua za posao koji nije prošao tako dobro i zbog čega smo bili tužni ili postiđeni.
Razmišljanje, razrada i preoblikovanje tog sjećanja može uključivati izdvajanje nekih njegovih aspekata koji su dobro prošli, integraciju sa idejom da ste pristupili izazovu iako je bio težak, i podsjećanje sebe da je u redu osjećati se anksioznim ili razočaranim zbog teškoća, kao i da nas to ne čini neuspješnom ili lošom osobom.
Kroz ovaj proces prepisivanja iskustava na način koji je razuman i saosjećajan, njihova istaknutost u našem životu i samopoimanju može se smanjiti, a naše blagostanje se može poboljšati.
Što se tiče razmišljanja, jedna strategija zasnovana na dokazima je da prepoznate kada se to dešava i pokušate da prebacite pažnju na nešto što će vam odvratiti pažnju (na primjer, radite nešto rukama ili se fokusirate na prizore ili zvukove). Ovo prebacivanje pažnje može dovesti do kratkog spoja u razmišljanju i navesti vas da radite nešto korisnije.
Sve u svemu, zapamtite da, iako će nam naš mozak dati male podsjetnike na naša iskustva, ne moramo da budemo zaglavljeni u prošlosti, zaključuje profesor Halford.
KOMENTARI (0)