Fjodor Dostojevski poznat je kao jedan od prvih predstavnika psihološkog realizma u evropskoj književnosti, a njegova zapažanja o ljudima i odnosima uvek nose posebnu težinu.

Foto: wikipedia.org

Ipak, u ljubav istinsku i bezuslovnu - izgleda da nije vjerovao.

Pisao je kako "može se voljeti samo skriven, nevidljiv čovjek. Čim pokaže svoje lice, ljubav nestaje”.

"Voljeti čovjeka uopšte — znači nasigurno prezirati, a pokatkad i mrzeti pravog čovjeka, koji je tu pored nas... Ukoliko više volim čovječanstvo, utoliko više mrzim pojedince. U snovima mogu se poneti do žrtvovanja za čovečanstvo. Ali, makar i dva dana proživeti u jednoj sobi s drugim čovjekom, meni je nemogućno."

Često citirane su i njegove riječi iz romana "Mladić", kao brutalno "uputstvo za ljubav" prema drugima.

"Voljeti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće.

A ipak se mora.

I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo poslednje je neophodno).

Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, "sjeti se da si i ti čovjek".

Naravno moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg.

Ljudi su po prirodi niski i spremni su da vole iz straha; ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani da prezireš.

Nauči da ljude prezireš čak i kad su dobri, jer su tada najčešće rđavi.

Ko iole nije glup, taj ne može da živi a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne bio, svejedno."