Kako je to jednom davno opisao francuski pisac, Žak Prever, “poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi”.

Foto: Privatna arhiva

Dvadesetdvogodišnja Radojka Draganić je studentkinja četvrte godine Filološkog fakulteta u Nikšiću. Ona pored fakulteta ima još jedno interesovanje – svoje misli prenosi na papir. Tako je, mlada Nikšićanka sada uspješna u pisanju poezije, ali ono što je neobično za današnje vrijeme – Radojka piše aforizme.

Mlada pjesnikinja u razgovoru za naš portal otkriva da je ljubav prema pisanoj riječi razvijala još od djetinjstva.

“Moj otac, koji je bio učitelj, uvijek je podsticao kod mene ljubav prema čitanju i ukazivao na to koliko je književnost važna za razvoj ličnosti, i za građenje kritičkog stava kod svakog pojedinca. Čitajući razna književna djela počela sam i ja da stvaram. Tokom srednje škole sam počela da pišem poeziju, a aforizme sam aktivnje počela da pišem tokom studiranja“, rekla je Radojka za Kolektiv.me.

Za pjesnike kažu da oni imaju sopstveni svijet – čaroban svijet mašte i razmišljanja. Svaki pjesnik ima svoju posebnu inspiraciju, a najčešće je to ljubav. Tako je i kod naše sagovornice.

Ali, pored ljubavnih tema, piše i o onim drugima „preko puta nas, o pojedincima koji su često neshvaćeni zbog svoje različitosti“.

Kao što smo već pomenuli, Radojka se pored pisanja pjesama odlučila i na ono specifičnije – aforizme.

„Kratka mudra poučna izreka, koja veoma jasno izražava jednu misao“ – to bi bila njihova kratka definicija. Pisanjem aforizama, kako nam je rekla Radojka – surovu zbilju pretače u razonodu.

„Inspiraciju za aforizme zasigurno pronalazim u našem društvu, jer Crna Gora, ali i cijeli Balkan je veoma plodno tle za stvaranje satire. Pišem o položaju čovjeka u društvu, o etici, politici, o odnosima muškaraca i žena“, rekla je ona za Kolektiv.me.

Mlada Nikšićanka se za pisanje aforizama odlučila jer, kako je kazala, gradi lični stav o onome o čemu piše.

„Satirom se na humorističan, suptilan i dubok način kritikuje društvo, a naše društvo ima brojne anomalije koje treba kritikovati i korigovati“, istakla je Radojka.

Foto: Privatna arhiva

Upravo o tome govori i njena prva knjiga aforizama – „Skraćena verzija“. Knjiga je izdata zahvaljujići JU Narodnoj biblioteci Njegoš iz Nikšića u ediciji  „Kultura mladih‟. Iako je poeziju pisala od ranih srednjoškolskih dana, ljubav prema aforizmima je prevagnula.

Foto: Privatna arhiva

“U knjizi se kroz smijeh, koji je neizostavan faktor, kritikuje pojedinac, društvo, vlast, sistem, a ujedno se iznosi i stav o onome o čemu pišem”, kazala je Radojka.

Za svakog mladog umjetnika, prva knjiga predstavlja veliki iskorak i nešto što će zauvijek pamtiti.

“Za svakog mladog stvaraoca znači veliki uspjeh i podstrek za dalje bavljenje onim što najviše volite da radite. Nadam se da će ova knjiga biti samo prva u nizu i da ću na kvalitetan način nastaviti da se bavim pisanjem poezije i aforizama”, rekla je ona.

Do sada je nizala brojne uspjehe, a njene pjesmi i aforizmi su postali prepoznati na mnogim poljima.

“Poezija mi je objavljivana u raznim pjesničkim zbornicima U okrilju porodice se naljepše sanja, Iz Nikšića s ljubavlju, u zbornicima Mozaik književnog kluba Poenta poetika, čiji sam član. Dobitnica sam Specijalne nagrade za poeziju na VII Multimedijalnom festivalu za mlade koji organizuje opština Pljevlja, takođe, dobitnica sam nagrade „Najduhovitiji aforizam“ koju dodjeljulje „Klub umjetničkih duša“ iz Mrkonjić grada, a dobitnica sam i nagrade „Mladi Tipar“ na 34. Danima humora i satire „Vuko Bezarević“”, istakla je Radojka.

Mlada pjesnikinja navodi da je u svemu što radimo uvijek bitno da imamo podršku. Pa tako njena najveća podrška i idol u ovom poslu je profesor Dragan Koprivica.  

“On je prepoznao moj talenat i uz njegov nagovor sam i aktivnije počela pisati aforizme. On mi je uzor što se tiče pisanja i načina na koji se svaki autor treba baviti književnošću – temeljno i posvećeno. Smatram da svaki mladi stvaralac ne treba da se divi i idealizuje svoje uzore već da se potrude da nauče sve najbolje od njih“, kaže Radojka.

A kada od svog idola dobijete pohvalnu recenziju prve knjige, to je velika stvar. Tako je Dragan Koprivica u svojoj recenziji, koju je nazvao „Rada, nova mlada nada“, napisao da „Radojka Draganić ima urođeni nerv za pisanje aforizama, umije da osjeti životne paradokse, da se osmijehom odbrani od prizemnih ljudskih postupaka, da suprotstavi muški i ženski pol, da se satirično odnese prema našoj društvenoj zbilji, bogomdanoj za aforističare i starog, ali i novog talasa, koji predvodi Draganićeva“.

Crnogorski svijet aforizama dobio je još jednog člana – mladog i talentovanog, čije vrijeme tek dolazi.

A Radojka Draganić ga je ovom uspješnom prvom knjigom na najbolji mogući način i najavila!

A za kraj, donosimo vam neke njene zanimljive aforizme i pjesme...

-Toliko smo slobodan narod da nas ništa ne veže za budućnost.

-Ateista reče: „Bože dragi, u šta Ti sve vjeruješ?“

-Trenutno samo dižemo glas, jer za ustanke smo i previše lijeni.

-Istina nam je često pred očima, ali mi vidimo mnogo dalje.

-Između „boljih prošlih vremena“ i „boljeg sjutra“ stoji cio život.

-Davljenik se i za slamku hvata, a političar za fotelju.

-Sizif je gurao kamen uzbrdo, a nas život gura nizbrdo.

-Uzrok smrti nije poznat, ali to neće uticati na budućnost pokojnika.

ONI DRUGI

Pred svima u sjaju, sa sobom u mraku,
Ogledala mrze sjenkama se dive,
Sa teškim likom u nesrećnom braku,
Uloge uče da kroz njih prežive.

Monologe uče od propalih đaka,
Ostaju im samo afekti i gluma,
Šminku dana i kostime mraka,
Nose na tužne probe nerazuma.

Nastupaju jadni svakog božjeg dana,
Riječi mlake viču iz sveg glasa,
Svaki zarez pamte i drže se plana,
Uzburkaće more ali bez talasa.

Dosadili svima, dosadili Bogu,
Publika im kliče kao da su doajeni,
Šta im se kaže moraju da mogu,
Nastaviće isto u sledećoj smjeni.

***

Pijemo nektar od straha i nade,

Uvijek žedni, siti samih sebe,

Pazimo razum da nas ne pokrade,

Srce nam samo od svijesti zebe.

Ljubavi vječne iz naših snova,

Negdje daleko stvarne snove žive,

Svakog se jutra rađamo iznova,

Sa vjerom da neće grom u koprive.

Sjene prošlosti gradimo od sjenki,

I u mrklom mraku tražimo ruku,

Nježnu, sigurnu vo vjekova vjeki,

Ne po dodiru, nego po jauku.

Držeći se dana koje život trese,

U sjećanjima na druge ljude,

nije tačno da kasnimo uvijek

Neka budu blagi oni koji sude,

Kasnimo skoro zauvijek.

Vinka KANDIĆ