Crnogorski krš, snaga žene, njena moć i požrtvovanost, neizgovorena riječ jača od bilo kojeg glasa.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

Piše: Marija Bojović

Glas razuma i onda kada se od nje očekivalo da ne govori, a svojim potezima i nesebičnim odlukama, crnogorska žena je često bila ta koja je držala porodicu na okupu.

Tu ženu, njena osjećanja i postupke, možemo da “proživimo” kroz trilogiju “Brda od pelina”, autorke Jasenke Lalović, koja je svojom pisanom riječju uzdigla crnogorsku ženu i odvela nas na dvije bande gore, naizgled različite, a u mnogo čemu slične.

Kako u razgovoru za portal Kolektiv otkriva Lalović, u trenutku kada je počela da piše knjigu “S one bande moje gore”, nije ni slutila da će se cijela priča izroditi u tri knjige, koje su već godinama u vrhu liste najčitanijih.

“Sve je počelo sa Velikom, čiji lik je inicijalno trebao da ostane u okvirima realne priče koja se zaista desila mojoj porodici. Već nakon nekoliko napisanih stranica, krenula je u sasvim suprotnom smjeru i dobila posve drugačiji epilog od onog što mi je bila namjera. Velika kao da je odlučila da ispriča svoju priču, koju sam samo perom slijedila. Tada sam shvatila da je jedan lik nedovoljan da se ispriča priča o crnogorskoj ženi. To je razlog zbog kojeg se u sva tri romana javlja više uporednih glavnih junakinja, sa posebnim akcentom na one koje se čine sporednim, poput Gospave, Milice Jokove i Savke. Baš kao što biva u životu, one će se pokazati kao ključne u razrješavanju sudbina ostalih likova. Obično ono manje vidljivo, skrajnuto, na šta ne obraćamo pažnju, usmjerava naše odluke, pa i sam život. Vjerovatno je to razlog zbog kojeg sam romane razvila do trilogije”.

Kako navodi, može da napiše tomove i tomove knjiga, a da opet ne ispriča priču o ženama ovog crnogorskog krša, pa je neminovno da se ponovo vrati ovoj temi.

Smještena radnjom između dva rata, Lalović nam u knjizi na poseban način prikazuje sve izazove tog vremena, “tjerajući” čitaoca da se nakon svake nove rečenice zapita, istraži, sazna…

A koliko je u pomenutim knjigama unijela crtu ličnog?

Naša sagovornica smatra da je lični pečat neminovnost u svakom stvaralaštvu, ma koliko se autor trudio da to izbjegne.

Odabir tema je, dodaje, sigurno bio ličan, kao i način na koji je gradila pojedine karaktere.

“Posebno poruka koju sam razvijala kroz romane, kao i njen refleks u odnosu na trenutak koji živimo. Smatram da u osnovi svakog stvaralaštva mora postojati motiv dobre namjere. Tek tada dobija na vrijednosti. Ako treba da navedem šta je lično u mojim romanima, bile bi to bande koje se ne dijele već sastavljaju na vrhu, važan mi je moralni kodeks po kome se nekada živjelo čiji odjeci i danas bude našu savjest, značajno mi je što u svim tim likovima u romanima pronalazimo nama bližnje. Taj lični trenutak u stvaralaštvu, povezuje nas sa likovima koje stvaramo, ujedno sa čitaocima koji sve to prepoznaju kao njima blisko. Mislim da je u tome suština svakog stvaralaštva, pa i mog”, objašnjava Lalović za Kolektiv.me.

CRNOGORKA JE DALA SVOJ OGROMAN DOPRINOS I DOSTOJANSTVENO PRISTALA DA OSTANE NESPOMENUTA 

U svojoj knjizi ona piše: “Tadašnje žene su svoju sudbinu prihvatale tako što su dostojanstveno iznosile sve ono što im je nametala, svjesne da jake muškarce rađa jaka žena”.

Po čemu su Crnogorke tog vremena bile posebne?

“Posebnost crnogorske žene ogleda se u njenom pristupu životu, i svjesnosti da je važan činilac društva. Ne toliko po osviješćenosti onoga što joj pripada, koliko po spremnosti da iznese breme trenutka i prostora na kome se zatekla. Crnogorka gradi svoj put na društvenoj ljestvici. Ništa joj nije dato, ona je dužna da se za svoju poziciju izbori. Trnovit je put od potpuno obespravljene djevojke, snahe do žene čiji se glas važi ka da je muški. To je put dokazivanja i potvrđivanja, nažalost, kroz stradanja. Valjanost snahe potvrđuju muške glave koje rađa, kćeri i sestre koliko je spremna da se podredi braći i sačuva obraz kuće, žene koja stradanjem domaćina preuzima i njegovu ulogu na svoja pleća. Patrijarhalna društva podrazumijevaju ženu koja je dužna da vjeruje u sveopštu dobrobit dominacije muškaraca. Na prostorima gdje su se nekada sudarala carstva, miješale kulture, vjere, narodi, gdje se sloboda češće osvajala nego branila, neminovno je da se muška čeljad gaje u duhu ratnika i junaka, sa snažnim slobodarskim osjećajem. U takvim društvima žena postaje čuvarka svih vrijednosti, doma, nasljeđa, tradicije, jezika… U svemu što sam navela, Crnogorka je dala svoj ogroman doprinos i dostojanstveno pristala da ostane nespomenuta. Nikada to nije tražila niti očekivala, ona je breme ovih prostora iznijela kako dolikuje časnim, snažnim ženama. Crnogorci su bili hrabri pred neprijateljem, Crnogorke su bile i ostale hrabre pred životom”.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

Kroz tri knjige "S one bande moje gore", "S ove bande moje gore" i "Kastigulja", pratimo sudbine različitih žena.

Velika, Milica, Ilinka, Tomana,...svaka u “borbi” sa svojom sudbinom, jedna spremna da napusti rodnu grudu i krene u potragu za boljim životom, druga žrtvuje svoju sreću radi boljitka drugih.

Emocije, preispitivanja, sud okoline - sve one se, objašnjava Lalović, stapaju u prototip Crnogorke koja je bila i ostala karijatida i glavni oslonac crnogorskog društva.

Svaka od njih ima drugačiju sudbinu. 

“Velika pored velike ljubavi koja joj se desila, ostaće žena netaknuta muškom rukom. Sudbina je dovodi u situaciju da bira između uloge da bude žena ili majka djetetu koje nije rodila. Iako su mi čitaoci zamjerili što je takav ishod Velikine priče, znala sam da Crnogorka odlučuje po osjećaju obaveze, a ne onoga što osjeća. Na prvi pogled svojeglava i pametna Milica, zauvijek je u sjenci ne baš mnogo pametnog brata. Bose, koju udaju na silu da se zaustavi osveta između dvije porodice, Tomana, siroče ostavljeno da čeka na milost da je neko prigrli, Ilinka koja se bori da opstane među ljudima koje ne razumije. Sve njih vezuje riječ koju nisu pogazile, čestitost kojom čuvaju svoje biće i duboka emocija koja se rijetko iskaže riječima. Mjera po kojoj se upravljaju, oblikuje Crnogorku u ženu koja nije glasna u radovanjima, koja sama odtuguje svoje muke, koja u zborenjima ne troši mnogo riječi, ali mnogo toga uspije da kaže. To su žene o kojima želim da pišem. Znam da izuzeci potvrđuju pravilo i da ih uvijek i svuda ima, međutim, oni nijesu dio mog interesovanja”, dodaje Lalović za Kolektiv.me.

ZAJEDNIŠTVO JE NEMINOVNOST SVAKOG VALJANOG I PROGRESIVNOG DRUŠTVA  

Porodice koje su po mnogo čemu drugačije, vezane su za krševiti prostor, koji je sa jedne strane omeđen beskrajnim plavetnilom mora, a sa druge jezerom i vrletima gore - piše naša sagovornica u svojoj knjizi “S ove bande moje gore”.

Dok prelaze sa jedne strane gore, na drugu, poseban motiv koji se provlači su gumenjače - nove ili one već iznošene, juankinjama nijesu prepreka da iskorače i savladaju crnogorski krš tamo gdje ih sudbina odvede.

S one i s ove bande - Gdje je linija spajanja dvije naizgled različitosti?

“Iako su to dva odvojena romana, koja u svojim prikazima imaju različite pristupe, moje dvije bande čine jedno uporište. Što se mene tiče, to je jedan roman koji je podijeljen na dva dijela. Tako i gore koje se dijele na dvije strane su poput ljudi koji u sebi nose razne dileme, polućenja, društvo ih češče razdvaja nego što pronalazi njihov zajednički imenitelj. Olako pristajemo na podjele, da nam se usitnjavaju vidici i da nas omeđe svakojakim odrednicama, da između nas povuče linije razdvajanja. Činjenica je da svi mi gradimo drugačije biće, i to nam pripada. Da bi nas kao takve neko uvažio, dužni smo naučiti da sami uvažavamo različitost drugih. Tada te linije više nisu mjesta dijeljenja, već su šavovi po kojima se uvezujemo. Živimo u vremenu u kome je neophodno da se tome učimo. Zajedništvo je neminovnost svakog valjanog i progresivnog društva. Godine će nas naučiti da to zajedništvo sačuvamo od drugih i sebe, ujedno da to istinski zavolimo”.

Lalović je trilogiju pisala arhaičnim jezikom.

Kastigulja, faculet, gvantijera, nasočiti, supreš, bestijati,… samo su neki od termina koje koristi kroz svoje priče.

Priznaje da je bio izazov tako pisati, jer je sve radila po sjećanju, pamteći kako je govorila njena baba Dragica. Dok je gradila priču, Lalović je shvatila da je neminovno da likovi progovore “onako kako se nekada zborilo”.

Svako osavremenjavanje teksta, dodaje, oduzeo bi od vjerodostojnosti priče.

“Neko vrijeme sam bila u dilemi da li deskripcije treba ‘prebaciti’ u književnu formu. U nekoliko navrata sam to i pokušala. Međutim, uočavao se prevelik skok sa dijalekta na književni jezik. Rečenice treba da klize, da se lako nadovezuju i često sam naglas čitala tekst ne bih li ispravno složila riječi, ujedno osjetila metriku koja je karakteristična za naš govor. Po tome sam se upravljala. To je razlog zbog kojeg sam se odlučila za naraciju koja je zahtjevna kao književni izraz, isto toliko lakša da se progovori emocijom”.

Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

PROBUDI SE ŽAL ZA SVIMA ONIMA KOJE NIJESMO DOVOLJNO GRLILI   

Rođena u Baru, Jasenka je u gradu pod Rumijom završila Gimnaziju, i zavoljela pisanu riječ, pa ni danas ne zaboravlja svoju profesoricu svjetske književnosti.

Bar je, kako sa ponosom ističe, grad njene mladosti, a upravo taj grad sa više strana uticao da danas bude tu gdje jeste - u svakom pogledu.

“Bar je grad mog rođenja i moje mladosti. Veliki dio moje bliže rodbine živi u Baru, bliski prijatelji. Tamo sam završila gimnaziju i zavoljela pisanu riječ. U tome mi je pomogla divna profesorica svjetske književnosti Kaća Kosać pored koje sam upoznala najveća imena svjetskog književnog stvaralaštva. Sa druge strane, Bar je mjesto u kome se upokojilo pola mog bića, moja pokojna sestra Silvana je sahranjena u tom gradu. Nakom njene smrti sam pobjegla u pisanje. Tako da je Bar sa više strana uticao što sam danas tu gdje jesam”, kaže za naš portal.

Lalović je stvorila romane koji će trajati, i sasvim sigurno na poseban trajno obilježiti regionalnu književnu scenu.

Njeni likovi iz trilogije su odavno “prešli” granicu lokalnog, pa ne čudi što su njene knjige konstantno u vrhu najprodavanijih.

Naša sagovornica ne krije da je najveća satisfakcija za nekog autora, kada čitaoci potvrde njegovo stvaralaštvo.

Uvjerena je da je ovako dobar razlog za prijem trilogije “Brda od pelina”, u prepoznavanju onoga što je nepravedno kliznulo u zaborav.

“Probudio se žal za svima onima koje nijesmo dovoljno grlili, kojima nismo stigli da kažemo koliko su bile važne, koje nijesu dočekale da budu pažene, mažene, poput drugih… Mnogo njih se javilo nakon čitanja trilogije i šalju veoma dirljive priče iz života njihovih baba, prababa, majki, tetaka, usamljenih žena sa željom da ih spomenu. Sjećanje na te div-žene podiže ih zaborava. Na taj način one traju i koliko-toliko ispravlja se nepravda nespominjanja”.

A u digitalno doba u kojem živimo, književnost doživljava svoj drugačiji oblik kod današnjih mlađih generacija.

Sve su popularnije audio knjige, pisana riječ je dostupnija putem elektronskih izdanja, pa se čini da kućna biblioteka gubi trku sa sadržajem koji je od nas udaljen na “jedan klik”.

Koliko je značajno sačuvati pisanu riječ i održati kulturu čitanja?

Naša sagovornica nema dilemu:

“Vrijeme u kome živimo donosi mnoge benefite, posebno što se tiče dostupnosti informacija, mogućnosti pretraživanja i pristupa raznim arhivama. To svakako u mnogo čemu olakšava istraživački dio rada neophodan kao okvir u kome se smješta radnja romana. Sa druge strane, nužna je analitičnost, jaka promišljenost u selektovanju informacija koje se nude. Mnoge knjige su prevedene u elektronska izdanja, što svakako knjigu čini dostupnom širim masama. Savremen svijet je odavno predat u ruke digitalizacije. To je neminovnost kojoj se ne treba opirati, jer je vraćanje unazad nemoguće. Jedino možemo da sagledamo efekte koji ne treba da upravljaju nama, već da ih kontrolišemo. Za sada, biram knjigu sa koricama i mirisom njenih stranica”, zaključila je Jasenka Lalović za Kolektiv.me.

⇒ ⇒ Ovaj tekst je finansiran kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, a koji realizuje Ministarstvo kulture i medija;