Na današnji dan, 1986. godine umro je omiljeni i autentični pjesnik Miroslav Mika Antić. Njegov život bio je uzbudljiv i inspirativan kao i njegova poezija.

Foto: Screenshot, youtube

Antić "Vječiti dječak", izuzetan liričar i inventivan dječji pjesnik, napisao je oko 30 djela. Inspirisan životom, gradovima, ljudima. Uz njegove riječi možemo da se podsjetimo šta nam to promiče dok svakodnevno ’’jurišamo’’ za obavezama, ili još gore dok nas one ’’jurišaju’’.

“Moje pjesme nisu pjesme, nego pisma svakome od vas. One nisu u ovim riječima, već u vama, a riječi se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otključaju vrata iza kojih neka poezija, već doživljena, već završena, već mnogo puta rečena, čeka zatvorena da je neko oslobodi.”

Rođen je u martu 1932. u Mokrinu, u Banatu. Osnovnu školu učio je u Mokrinu i Pančevu, gdje se porodica preselila u ljeto 1941.

Gimnaziju je pohađao u Pančevu i Kikindi. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu je studirao ruski i češki jezik. U Pančevu je radio u tehničkoj službi tamošnjeg pozorišta, a od 1951. kao novinar-saradnik u listu "Pančevac".

Antić je prvu pjesmu objavio 1948. godine, kao 16-godišnjak, u beogradskom časopisu „Mladost“, a prvu knjigu pjesama "Ispričano za projleća", dvije godine potom.

Od 1954. je bio novinar u novosadskom "Dnevniku", tako je u toj i i docnije u takođe novosadskoj novinsko-izdavačkoj kući "Forum" je, uz manje prekide, radio sve do prerane smrti, u 54. godini.

Miroslav Antić je govorio o smrti, o ljudima koji samo misle da su živi jer imaju pluća i mogu da dišu i opstanu. Međutim, ono što je pravi život, Mika Antić je tvrdio da ne može da se objasni.

Promijenio je mnogo gradova i zanimanja, snimao je filmove i bavio se slikarstvom, pisao je za novine i pisao prozu, ali je uvijek bio najprije pjesnik. Bio je i boem koji se radovao svijetu oko sebe i taj svijet proslavljao u svojim pjesmama koje se i danas pamte.

Mika je umro sa rukama zamočenim u zlatni prah, istog dana kada je primio Avnojevsku nagradu. Želio je da još jednom naslika suncokret. Tih dana su mu hirurzi odsjekli dio jezika jer je obolio od raka vilice. To je teško podnio pa se često opijao i svakodnevno slikao.

Tog dana kada je Mika umro, 24. juna 1986. godine, uveliko iza ponoći otvoreno je pismo adresovano na Dudu iz komšiluka:

"Dudo,

Kad me budu iznosili, neka pročitaju Besmrtnu pjesmu. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Piro manda korkoro. Niko ne smije da mi drži govor.''

Tako je i bilo.

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam, 

a bio sam ti drag,

onda će u tebi

odjednom nešto posiveti.

Na trepavici magla.

Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad

mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam

evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba

lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.

I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme

leteti visoko...

Visoko.

Zar misliš da moja ruka,

koleno,

ili glava

može da bude sutra

koren breze

il' trava?

Ako ti jave: umro sam,

ne veruj

to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio

da ti namignem malo.

Da za mnom ostane nešto

kao lepršav trag.

I zato: ne budi tužan.

Toliko mi je stalo

da ostanem u tebi

budalast i čudno drag.

Noću, kad gledaš u nebo,

i ti namigni meni.

Neka to bude tajna.

Uprkos danima sivim

kad vidiš neku kometu

da nebo zarumeni,

upamti: to ja još uvek

šašav letim, i živim.