Miomir Maroš je jedan od najpoznatijih urednika i voditelja u Crnoj Gori, čiju je, sada već kultnu emisiju "Zapis", koja se prikazuje na RTCG, pogledao svaki Crnogorac.

Foto: FB Miomir Maroš

Snimajući zanimljive priče i priloge, obišao je Crnu Goru uzduž i poprijeko, sa ciljem da predstavi prirodne, kulturne i istorijske vrijednosti naših gradova, a danas se može pohvaliti vjernom publikom koja ne propušta njegove emisije.

Zanimalo nas je koliko je bilo teško izdržati u medijima i raditi na emisiji koja je jedinstvena u Crnoj Gori, a naš sagovornik priznaje da nije bilo lako opstati u kontinuitetu sedamnaest godina jer su se smjenjivali urednici, a emisija je bila dovoljno dobra da opstane i ubijedi ih u potrebu i kvalitet tog sadržaja.

“Prošli smo period od pojave prve ozbiljne TV  konkurencije do interneta i gubljenja interesovanja za TV medij. Emisija je i dalje u vrhu gledanosti. Ljudi najviše vole životne priče i ono što ih okružuje. Prešli smo na hiljade kilometara asfalta i makadama, letjeli i četiri puta iznad okeana, mijenjao se sastav ekipe, način snimanja, termini emitovanja i moj pristup, dobili smo brojna priznanja i sklopili divna prijateljstva, mnogo puta se smrzli, skvasili i dobro oznojili. Dosta toga će se naći u zbirci reportaža ‘Zapisana Crna Gora’”, priča Maroš za portal Kolektiv.me.

Foto: FB Miomir Maroš

Poznato je da gledaoci biraju teme emisije “Zapis”.

A da li i koliko često Maroš uspijeva da uradi nešto po svojoj želji?

“U početku sam imao problem sa temama jer nijesam bio informisan koliko sada, tako da sam tek kasno saznavao za neke događaje koji su bili u začetku. Sada uspijevam da svoje teme zastupim, jer ne radimo više dešavanja, već uglavnom priče dokumentarnog i trajnog tipa, kako mi kažemo, sporovozne”, objašnjava on.

Mnogi ističu da da nije lako komunicirati sa narodom. Potrebno je dosta znanja i iskustva da bi se znalo šta je to što tišti naše sugrađane i kako im prići na najbolji način.

Toga je svjestan i Maroš. Priznaje da je sa ljudima nije lako komunicirati, te da je najveća vještina ubijediti ih da učestvuju, odbiti nametljive, a pritom izvući iz njih najbolje.

“Na selima i planinama su, uglavnom, najiskreniji, ali neki i u tim okolnostima iskoriste kameru da budu nerealni. Ja sam mnoge tematike u međuvremenu zavolio, naročito poljoprivredu, etnologiju... Naučio sam da mogu oko svega da se zainteresujem kvalitetno ako će to rezultirati dobrom emisijom. Ništa mi nije teško u ovom poslu. Mislim da sam vremenom izgradio kulturu i prirodnost komunikacije i kod sebe i kod sagovornika.”

Foto: Sergej Zabijako

Ono što mu pomaže u poslu je, kako ističe, njegova otvorena priroda i želja da bude sa ljudima.

“Tu je od značaja moja priroda koja je skoro uvijek pozitivna. Volim inače da sam u narodu, pa mi sve to nije problem. Ne razumijem kolege koji su getoizirani i neuspjelo pokušavaju da odglume razgovor na televiziji.”

Sagovornicima nije uvijek lako pristupiti, a autor emisije “Zapis” smatra da je u cijelom procesu jako bitno povjerenje.

Toliko je dugo u ovoj profesiji da zna kako da pripremi i opusti ljude sa kojima razgovara.

“Sagovornicima pristupam kulturno i sa osmijehom, sa dobrom namjerom prvenstveno. Želim da mi vjeruju, kao što i ja njima vjerujem dok to ne zloupotrijebe. Kažem im da zapostave kameru i da se orijentišu na razgovor sa mnom. Uradimo pripremu razgovora gdje ih bolje upoznam i opustim. Ima rijetkih koji, ipak, ne žele nastup i ne insistiram na tome”, ističe naš sagovornik.

U “Zapisu” dosta možemo saznati o karakteru i mentalitetu naših ljudi. Iako se trude da se pred kamerama predstave u najboljem mogućem svijetlu, naše tipične osobine, ipak, isplivaju.

Na pitanje šta je, kroz dugogodišnji terenski rad, naučio o Crnogorcima i da li ga je nešto iznenadilo, Maroš ovako odgovara:

“Naučio sam da smo različiti u karakterima zavisno od regije, ali da svuda ima dobrih ljudi. Najlakši su za kontakt oni koji se surovo bore za opstanak, a najteži često oni koji su zbog nekih navodno uzvišenih uloga u društvu previše poletjeli. Srećan sam, ipak, što najčešće komuniciram sa ovima prvima. Najbolja naša osobina je energičnost, a najgora lijenost i nerealna predstava o životu.”

Foto: Ivan Grdinić

Jedna od emisija Miomira Maroša, koja je nedavno izazvala veliku pažnju i crnogorske i regionalne javnosti, bila je ona o dječaku Božu sa Lukavice.

Zanimalo nas je kako Maroš uspijeva da pronađe takve sagovornike.

“Sa Božom Filipovićem je bio slučajan susret. Dojahao je do nas u Barama Bojovića na Lukavici dok smo snimali kadrove planina, žureći da idemo dalje jer smo se plašili kiše i naoblačenja. Snimak koji je izazvao nevjerovatnu pažnju i više od polovine miliona pregleda, te tekstove na našim i portalima u regiji, napravljen je telefonom i postavljen na Facebook prije emisije.”

Naš sagovornik ističe da nije očekivao toliko interesovanje za malog Boža i da je ovo iskustvo za njega kao autora bilo jako značajno.

“Nijesam očekivao toliko interesovanje, priznajem. Tražio sam razloge za to. Vjerovatno je to zbog toga što je Božo sasvim prirodan i srećan u svijetu gdje je dosta ljudi previše namješteno i isfolirano. On je stvarno car planine, ima svu slobodu ovoga svijeta, iskren osmijeh i oči boje planinskog jezera. On je moj najpoznatiji lik poslije virdžine Stane Cerović, a bilo ih je još puno. O Božu tek slijedi emisija. Naučio sam da je prirodnost i dalje na cijeni i da je internet vrlo efikasan medij za promociju ako se pametno iskoristi”, ističe on.

Emisije koje je uradio i snimio Miomir Maroš ne mogu se izbrojati.

U vrijeme kada se sve mjeri brojem klikova i lajkova, on akcenat stavlja na nešto drugo.

“Meni su sve emisije o ljudima i krajevima neobično drage i teško mi je da izdvojim najznačajnije. Radujem se ako smo nekome unijeli malo svjetlosti u život i dali mu volju. To je važnije od broja pregleda.”

Foto: FB Miomir Maroš

Maroš je, uporedo sa radom na televiziji, radio i na sebi, pa se danas može pohvaliti titulom doktora komunikologije.

Doktorske studije iz komunikologije i magistarske iz novinarstva uticale su na njega u praksi, ali priznaje da nije siguran kako i koliko jer su teorija i praksa prilično različite.

“U nauci govorimo kako bi trebalo, a praksa gura svoju priču, kako joj se nametne. Ja sam studirao nauku o novinarstvu, a vještine sam stekao u praksi. Ipak, stalno čitanje i pisanje nesumnjivo utiču na retoričku spremnost. Bavljenje naukom je izvuklo svu energiju iz mene jer sam shvatio da moram stalno biti u akciji ako želim da se istovremeno bavim praksom i teorijom. Nauka je uticala da u svakom momentu brinem o opštim pravilima novinarstva, etici i medijsko-društvenom kontekstu. Pedagoški rad je otkrio kod mene tu crtu koju nijesam znao da imam i koliko je razvijena”, objašnjava on.

Foto: FB Miomir Maroš

Maroš je svjestan svih problema koji postoje u novinarstvu, pa ističe da mladi ljudi teško što mogu promijeniti u profesiji koja u praksi ne dopušta realan pogled na svijet.

“Naši mediji potenciraju ili afirmativan ili kritičan pogled na društvo i državu, zaboravljajući na profesionalnost i balans. Inovativnost i kreativnost su se izgubile jer su novinari formatirani od urednika ili su u oblastima mimo medija.”

Ipak, ima poruku za one koji odluče da krenu ovim putem.

“Jedino što im mogu savjetovati ako su ipak odabrali novinarstvo jeste da ostanu svoji, da sačuvaju obraz, da puno čitaju i da se ne bave politikom nego životom. Pokazali smo kroz ovu formu da se može postići uspjeh u novinarstvu i bez tretiranja svakodnevnih prilika. Više sam za sve što može biti trajno, a istovremeno da vam osim egzistencije sa platom, novinarstvo uljepša život zbog upoznavanja različitih ljudi, mjesta i kultura”, zaključuje Miomir Maroš za portal Kolektiv.me.

Marija RADINOVIĆ