"Bobi - čudo od psa" svoj nadimak nije zaslužio nekom specijalnom vještinom koja nije svojstvena psima, već upravo ljubavlju i odanošću koja ga je gonila više od 4.000 hiljade kilometara, kako bi ponovo bio - među svojima. Uskoro je postao tema novinskih članaka, dodijeljene su mu razne počasti i poslužio je kao inspiracija za veliki broj filmskih ostvarenja. 

Foto: Screenshot YouTube/KOIN 6

U avgustu 1923. godine, Frenk i Elizabet Brejzer zajedno sa ćerkama Lionom i Novom otišli su u posjetu rođacima u Indijanu. Podrazumijevalo se da na taj put pođe i njihov dvogodišnji mješanac škotskog ovčara, Bobi.

Međutim, ne sluteći da će im dalje putovanje donijeti, porodica se zaustavila na jednom dijelu puta, što je i pas spremno dočekao. Ubrzo su se pojavila tri druga psa i napala Bobija, koji je od straha pobjegao, a potraga u koju je porodica odmah krenula nije dala rezultate. Brejzerovi su odlučili da se vrate kući u Oregon, očekujući da više nikada neće sresti svog psa.

Poslije šest mjeseci, u februaru 1924. jedna od djevojčica Brejzer ugledala je pljavog i mršavog psa na ulici i odmah ga prepoznala. Nakon što je pas uzvratio radosnu reakciju, utvrđeno je da se radi o njihovom Bobiju.

Pas je bio u izuzetno lošem stanju i ubrzo je otkrivena dirljiva istina.

Dug put kući

Bobi je prešao više od 4.000 kilometara, uključujući plivanje, vrijeme na ulici tokom najhladnijeg dijela zime, veliki broj stjenovitih predjela, samo kako bi ponovo vidio svoju porodicu.

Po povratku brzo je postao zvijezda svih novinskih članaka, njegova priča privukla je pažnju cijele nacije. Postao je tema mnogobrojnih knjiga i oprobao se kao glumac u filmovima.

Ljudi koji su sretali psa i pomagali mu na njegovom putovanju slali su pisma porodici Brejzer i na taj način pomogli da se rekonstruiše i preračuna ruta koju je Bobi prešao. Pretpostavlja se da pas u početku pratio put koji vodi u Indijanu, a ono što mu je pomoglo u potrazi je što je porodica svaku noć parkirala automobil na stanicama, koje je Bobi obišao tokom svojih putešestvija.

Zatim se o njemu neko vrijeme brinulo društvo za zaštitu životinja zbog ozbiljnih povreda koje je zadobio na šapama, dok se nije oporavio.

Uginuo je 1927. godine i sahranjen je sa počastima na groblju kućnih ljubimaca oregonskog humanitarnog društva.

U njegovu čast održava se Dječija parada kućnih ljubimaca u Silverstonu, kao podsjetnik na njegovu nevjerovatnu priču.