U razgovoru za Meridian Sport, Milić je govorio o svojoj izuzetno bogatoj karijeri, danima provedenim u Iskri, ali i u Den Hagu, Osasuni i mnogim drugim klubovima čiji je dres nosio.

Foto: YouTube screenshot/Navarra Deportiva

Visoki napadač nakon pet godina napustio je Iskru i preselio se u redove uzbekistanskog Andijana.

- Poznat si kao svjetski putnik ako pogledamo tvoju karijeru. Igrao si u Holandiji, Rusiji, Češkoj,  Južnoj Koreji,  Španiji,  Maleziji, Iranu. Sad je došao na red Uzbekistan. Jel to više zbog poziva posla, ili i sam voliš da mijenjaš sredine, upoznaješ nove kulture?

Pa i jedno i drugo, volim da upoznajem nove kulture, volim da igram fudbal. Fudbal me odveo na mnoga mjesta o kojima ljudi imaju predrasude što se tiče života i što se tiče fudbala, a ja sam tip koji voli da sasluša ali ipak i sam da se uvjeri kako je stvarno …

- Nećeš u Andijonu sam da budeš, sa tobom ide i saigrač Goran Milojko. Koliko ti to znači?

Jeste Goran je sa mnom u Andijonu, sigurno da će mi biti mnogo lakše kad imam sa mnom nekoga koga znam privatno i nekoga ko je igrao sa mnom, a sigurno da će i njemu mnogo lakše biti jer mu je prvi put da se susreće sa inostranstvom što se fudbala tiče.

- Ponikao si u redovima podgoričke Budućnosti, sa kojom si uspio da osvojiš titulu 2008. godine, a nedugo potom si se otisnuo u inostranstvo. Kako komentarišeš dane provedene u matičnom klubu i smatraš li titulu sa "plavima" kao najbitniju u karijeri?

Kao dijete sam igrao za Mladost, sadašnji ofk Titograd. Išao sam na svaku utakmicu Budućnosti i nisam razmišljao da se nekad može desiti da zaigram na gradskom stadionu u dresu plavo bijelih. 2005 godine sam dobio poziv od uprave kluba Budućnosti da sam od danas igrač Budućnosti, u tom trenutku sam mislio da je neka neslana šala, odmah sam pozvao sekretara kluba Mladost koji mi je rekao da je istina i poželio mi sreću. Od prvog dana sam se osjećao kao da sam dugo tu jer su me prihvatili baš lijepo a i većinu sam znao i privatno. Adaptirao sam se brzo, brzo sam i dobio priliku da zaigram. Moj debi na utakmici protiv Zemuna u Podgorici je osjećaj koji ću pamtiti čitavog života. Pred punim stadionom taj adrenalin ne može da se opiše. Varvari koji su uvijek pravili koreografije i tokom čitave utakmice koji nisu stajali sa navijanjem su nam i ulili neki pobjednički duh koji su činili da mi jedva čekamo vikend i sledeću utakmicu. Da bi se spektakl ponovio, to su dani koje nikada neću zaboraviti. Prva titula Budućnosti u nezavisnoj državi mi je sigurno najbitnija u karijeri jer je ta godina i učinila da odem i oprobam se u Holandiji i ostvarim jedan od najvećih transfera u Crnoj Gori. Posebno mi je drago što smo bili zadovoljni i ja i moj klub. Žao mi je kad sam se vratio što nisam došao u Budućnost, ali to nije promijenilo ništa što se tiče mene i Budućnosti. I dalje je najveći klub u državi, i dalje je moj klub.

- U to vrijeme, a baš kao i sada, nije čest slučaj da igrači iz naše lige odu u neki jači šampionat. Tebi je to uspjelo, pošto si imao dvogodišnji mandat u holandskom Den Hagu. Čini se da je taj potez bio ključan u tvojoj bogatoj karijeri?

Istina nije bio čest slučaj, pogotovo ne za mladog igrača. Dosta je tu zaslužan bio agent Dejan Joksimović koji me je tada vodio. Bio sam na probi u Den Hagu, Hofenhajmu i Lokomotivi iz Moskve. U Hagu sam bio samo 3 dana i postigli smo dogovor. Sigurno da je bio ključan, jer u tom momentu su u holandskoj ligi igrale sve svjetske zvijezde poput Suareza, Vertongena, Stekelenburga, Giovani Van Bronhorsta, Mertensa, Ruiza, Makajia i mnogih drugih..

- Dvije sezone odigrao si u Južnoj Koreji i to 2012. i 2013. godine. Iako se čini kao davno prošlo vrijeme, kakva je razlika između azijskog i evropskog fudbala?

Što se tiče Južne Koreje to je upravo zemlja o kojoj dostina imaju predrasude. Tamo sam proveo dvije godine i najviše mi je žao što se nisam zadržao tamo. Jer mi je boravak tamo bio mnogo prijatan, čini mi se da bih mogao i da ostanem da živim tamo. Mnogo sređena država, jedino što treba je da se fokusiraš je na teren za ostale stvari. Ljudi iz kluba su 24/7 dostupni, što se tiče fudbala. Tada fokusirani su bili na fizičkoj spremi, mnogo dobri tehnički, jedino taktički su bili malo slabije obučeni. Ali to je posledica što nisu mogli da dovode inostrane trenere da im malo približe evropski stil. Sada vidim da su dosta napredovali, pratim ih konstantno jer sam igrao tamo, i jer mi je najbolji drug Stefan Mugoša jedan od najboljih igrača lige. Što i pokazuju brojke odigranih utakmica i postignutih golova…

- Iako si poprilično visok za fudbalera (202 cm), i pomislili bi ljudi da si klasičan "gospodar vazdušnih duela", ipak te krasi dobra tehnika i dribling. Da li bi se složio sa tom konstatacijom?

Hahaha možda je ta tehnika i lijeva noga na ovu visinu i kvalitete u vazduhu i ključni razlog što sam toliko interesantan i što sam dugo u inostranstvu i bio. Dribling imam ali ga ne koristim često jer nemam toliko prostora. Zato što su mi konstantno po dva igrača na ledjima, ali kad imam situaciju krenem naravno iako se to od mene ne očekuje ali umijem da iznenadim.

- Ta visina tvoja često vuče i pitanje, da li si ikad razmišljao o, recimo košarci kao pozivu u mlađim danima?

Kao mali sam trenirao košarku ali ne dugo. Iako bih možda i imao šanse da napravim neku karijeru. Roditelji su mi se bavili sportom, majka je igrala rukomet u Budućnost, otac se oprobao u fudbalu, pa je posle prešao na box. Sestra je bila gimnastičarka i atletičarka i evo ja rekoh da probam nešto što nisu oni pa sam krenuo sa fudbalom.

- Za koga Bodan Milić navija?

Bogdan Milić je ostao vjeran Podgoričkoj Budućnosti i tako će biti i ubuduće.