Nekadašnje reprezentativno krilo, Petar Kapisoda, sa velikim uspjehom obavlja funkciju predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore.

Foto: Stefan Ivanović

Trofejni rukometaš se u fotelji, jednako dobro snašao kao i na terenu, pa je prije svega reprezentativni rukomet na mnogo većem nivou nego li prethodnih godina.

U razgovoru za Meridian Sport, Kapisoda je govorio o tome koliko je zadovoljan urađenim za vrijeme njegovog mandata, ali i svojoj izuzetno uspješnoj klupskog i reprezentavnoj karijeri.

- Nešto više od tri godine nalaziš se na čelu RSCG. Kako si zadovljan obavljenim poslom?

Zadovoljan sam načinom na koji smo uspjeli da organizujemo Savez i takmičenja pod našim okriljem. Tokom mandata smo se suočili sa brojnim izazovima, najviše zbog situacije sa korona virusom, koja je uslovila da je izuzetno teško organizovati takmičenja i sve vezano za reprezentativne selekcije. Bilo je veoma teško i postojalo je hiljadu prepreka koje smo morali da prevaziđemo kako bi organizovali bilo što od planiranog. Ipak, uspjeli smo da u kratkom periodu, pod okriljem Evropske i Svjetske rukometne federacije organizujemo niz takmičenja, a za to smo dobili i pohvale sa najviših adresa, konkretno od predsjednika EHF-a i IHF-a.

Važno je naglasiti i da smo konsolidovali finansijsku situaciju koja je u ranijem periodu bila najveća boljka i prepreka za elementarno funkcionisanje Saveza. Zaključili smo više sponzorskih ugovora, a posebno zadovoljstvo je kada produžavamo saradnju sa kompanijama koje pokazuju društvenu odgovornost i podržavaju ono što radi Savez, kao i naše reprezentativne selekcije.

Ponosni smo i na rezultate reprezentativnih selekcija, pri čemu se izdvaja peto mjesto seniorki 2019. godine, što je najbolji rezultat na prvenstvima svijeta i istorijski plasman seniora među 12 najboljih u Evropi na nedavno održanom šampionatu u Mađarskoj i Slovačkoj. Od mlađih selekcija izuzetan rezultat ostvarili su kadeti osvajanjem B prvenstva Evrope. Sada smo redovni učesnici najvećih svjetskih takmičenja u gotovo svim kategorijama, što je veliki uspjeh uzimajući u obzir to da smo mala država i Savez sa malim budžetom u poređenju sa onim čime raspolažu protivnici.

- Posljednjih godina, muška i ženska reprezentacija standardni su učesnici velikih takmičenja. Sigurno da to posebno raduje tebe i tvoje saradnike?

Kao što sam istakao u odgovoru na prethodno pitanje, to je činjenica na koju smo ponosni. Za sve reprezentativne selekcije najvažniji je kontinuitet učešća na najvećim takmičenjima i to je ono čemu težimo.

Samo ukoliko smo redovni na najvećim smotrama Evrope i svijeta, naravno i na Olimpijskim igrama, možemo da budemo konkurentni i da kažemo da imamo rezultat. Reprezentacija je okosnica rada Saveza, naše ogledalo na međunarodnom planu, pa se o svim našim dometima može govoriti kroz analizu onoga što ostvare naši nacionalni timovi.

- Ipak, bolna rana je muški klupski rukomet? Godinama unazad nemamo klub u SEHA ligi, dok smo rijetko viđeni i u Evropi. Na koji način bi to moglo da se promijeni?

Klubovi nijesu osnovani od strane Saveza, niti postoji pravna mogućnost da ih finansiramo. Osnivači klubova su opštine kao pravna lica ili u nekim slučajevima, riječ je o privatnim klubovima.

Nastojimo da podržimo klubove i njihovo funkcionisanje na način što odvajamo značajan dio godišnjeg budeta Saveza i to za pokrivanje troškova službenih lica. To izdvajanje zauzima značajno mjesto u finansijskoj konstrukciji svih klubova tokom jedne sezone. Svakako treba težiti tome da u dogledno vrijeme dobijemo i klub koji će učestvovati u SEHA ligi, ali to je pitanje koje prvenstveno treba da bude upućeno osnivačima, koji treba da stvore potrebne preduslove da bi se nešto tako i realizovalo.

Kao Savez nastojimo da posebnu pažnju usmjerimo na takmičenja mlađih kategorija i razvoj klubova u tom uzrastu. U tom kontekstu mogu da kažem da smo ponosni na pionirske lige, u kojima nastojimo da uključimo najveći mogući broj djece, pa na godišnjem nivou, u uzrastu 2006. i 2008. godišta, imamo 350 odigranih utakmica. Brojke koje se odnose na gledanost tih takmičenja prevazilaze sva naša očekivanja, to je ono što čini našu bazu i to je mjesto gdje se profilišu talenti na koje treba da računamo u budućnosti.

- Koliko se u Savezu posvećuje pažnja mlađim kategorijama? Nedavno Mediterasnko prvenstvo za kadete, pokazalo je da Crna Gora ima kvalitet za budućnost.

U zavisnosti od mogućnosti, trudimo se da nam mlađe selekcije što češće budu na okupu. Gotovo da nema poziva iz inostranstva za bilo koju mlađu selekciju, a koji nijesmo prihvatili. Suština uspjeha kadetske reprezentacije o kojem smo već govorili, odnosno izborenog plasmana u A diviziju, upravo je činjenica da je toj generaciji u jednoj godini obezbijeđeno odigravanje 20-30 internacionalnih mečeva.

Izgledi za postizanje uspjeha su nam svakako veći ukoliko smo u kontinuitetu prisutni u Evropi, iako nam rezultat nije prioritet. Mnogo važnije je da dobijemo igračice i igrače koji će biti dominantni u svom uzrastu i koji će sjutra imati značajnu ulogu i u A timu. Naveo bih primjer Radojice Čepića koji je za kratko vrijeme od nosioca igre kadetske selekcije, postao jedan od najvažnijih igrača i u A timu, što je pokazao na nedavno održavnom Evropskom prvenstvu, na kojem je bio otkrovenje.

- Osvrnućemo se i na tvoju igračku karijeru koja je bila izuzetno blistava. Nastupao si za SRJ, SCG pa onda i Crnu Goru. Kako vidiš svoju reprezentativnu karijeru?

Naročito je interesantno to što sam prvi nastup za reprezentaciju Jugoslavije zabilježio kao 18-godišnjak i član šampionske generacije Partizana. Imao sam sreću da svih tih godina nastupam za reprezentaciju Jugoslavije koja je u to vrijeme bila jedna od najboljih na svijetu. Sa Jugoslavijom sam učestvovao na prvenstvima svijeta u Egiptu 1999. i Francuskoj 2001. godine, a na oba takmičenja osvojili smo medalju.

Moja želja je oduvijek bila da nastupam za reprezentaciju Crne Gore i srećan sam što mi se ostvarila. Najljepše trenutke u karijeri doživio sam upravo igrajući u dresu sa grbom Crne Gore. Stava sam da za svakog mladog sportistu to treba da bude ultimativni cilj karijere i da je najveći ponos koji može da doživi neki sportista mogućnost da predstavlja svoju državu, da ponosno stoji ispod svoje zastave i pjeva himnu. To je velika čast, ali i obaveza koja nije za svakoga. Zato samo odabrani mogu tokom karijere da dožive tu čast.

- Bio si član one zlatne generacije Lovćena sa početka 21. vijeka koja je igrala 1/4 LŠ. Koliko je realno da u budućnosti imamo tako jak klub?

Vremena i okolnosti su se promijenili. Lovćen je u vremenu kada sam igrao, prije 20 godina, bio u stanju da u svakom trenutku pobijedi najbolje evropske ekipe. I dešavalo se da se dođe do takvih pobjeda koje su bile istorijske.

Nadam se da ćemo u nekom skorijem periodu ponovo imati Lovćen na međunarodnoj sceni, ali i multifunkcionalnu dvoranu na Cetinju, jer ne mogu da se pomirim sa činjenicom da ni danas, u gradu iz kojeg je poteklo 70-80 odsto svih reprezentativaca od obnove nezavisnosti, nemamo dvoranu u kojoj bi mogla da igra reprezentacija.

- Lovćen i Partizan imali su ogromno rivalstvo u tom periodu. Koliko ti je bilo teško igrati za ''crno-bijele'' nakon sjajnih sezona u Lovćenu?

Za Partizan sam nastupao u dva navrata i osvojio dvije titule prvaka Jugoslavije, koliko ih imam i sa ekipom Lovćena. Uvijek je bio izazov igrati u tim derbijima, iako ne mogu da kažem da nije bilo čudno što igram protiv Lovćena. Ipak, kao profesionalac, to moraš da shvatiš kao nešto najnormalnije.

Na Cetinju sam i kao igrač Partizana, svaki put bio fino dočekan i prihvaćen. Jasno je da je Lovćen moja ljubav i klub koji me napravio igračem. Nikada neću zaboraviti te spektakularne utakmice na Cetinju, euforiju i ljubav koju je ne samo Cetinje, nego i čitava Crna Gora, pokazivala prema Lovćenu.

- I za kraj, da li postoji neka stvar koju nijesi uspio da postigneš u karijeri, a imao si želju za istom?

Ostaje žal što nijesam osvojio olimpijsku medalju. Bio sam učesnik Igara u Sidneju 2000. godine, na kojima je Jugoslavija u polufinalu poražena od Rusije, kasnije osvajača zlatne medalje. U meču za bronzanu medalju poraženi smo od Španije, iako i dalje mislim da smo imali ekipu koja je trebalo da igra u finalu.