Krenuh kružnom stazom oko Crno jezera, čarobnog bisera Durmitora, čije su vode ogledalo neba i planina, teško je pronaći riječi koje bi dostojno opisale tu prirodnu ljepotu.

Foto: Božidar Proročić

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

KRUŽNOM STAZOM OKO CRNOG JEZERA

Prije nego što sam zakoračio na ovu stazu, info tabla Nacionalnog parka Durmitor pružila mi je sve neophodne informacije, budeći u meni još veći osjećaj iščekivanja. Crno jezero, to vjetrovito oko Durmitora, najveći je dragulj među planinskim jezerima Crne Gore, odmah nakon veličanstvenog Plavskog jezera po površini, a njegova ljepota je nesumnjivo bez premca. Na nadmorskoj visini od 1.418 metara, Crno jezero se prostire kao ogledalo u obliku broja osam, podijeljeno na Veliko i Malo jezero, koje povezuje Struga, vodena prevlaka koja zna presušiti, ostavljajući utisak dvaju odvojenih vodenih svjetova. U njegovih 0,515 kvadratnih kilometara, Veliko jezero zauzima 0,338, dok Malo jezero čini ostatak površine. Ova dva jezera spojena su čarolijom prirode, pričajući priču o promjenjivosti i stalnosti. Dok sam šetao, osjetio sam kako se svaki korak stapao sa istorijom i prirodom. Dužina obale jezera u proljeće doseže 4,4 kilometra, a ljeti se smanjuje na 3,9 kilometara, dok je maksimalna dubina Malog jezera impresivnih 49,10 metara, a Velikog 24,5 metara. Najveći dotok Crnog jezera dolazi od Mlinskog potoka, koji se hrani vodama iz Zminjeg jezera, dodajući još jedan sloj tajanstvenosti ovom prirodnom fenomenu. Ukupna dužina staze je prema informacijama NP-Durmitor 3,7 km i nije toliko zahtjevna.

Foto: Božidar Proročić

Na ovoj kružnoj stazi, tek nekoliko stotina metara od početka, susrećemo prvi izvor-spomenik, podignut u čast i sjećanje. To nije običan spomenik, već odavanje počasti hrabrosti i žrtvi stanovnici sela Pitomina i Bosače, koji su dali sve od sebe u borbi za slobodu tokom Drugog svjetskog rata podigli su ovaj spoemnik. Ovaj spomenik, više od kamena i natpisa, jeste svjedočanstvo nepokolebljivog duha Crne Gore, njenih sinova i kćeri koji su se borili protiv tiranije za ”uvijek zlatnu slobodu.” Uz izvor, koji neumorno žubori kao da pripovijeda priče o prošlosti, stoji ovaj spomenik, ukrašen reljefima i natpisima koji odzvanjaju poštovanjem i zahvalnošću. On je podsjetnik na cijenu slobode, na živote onih koji su utkani u temelje mira kojeg danas uživamo. Ovaj spomenik nije samo mjesto odmora za putnike i planinare, već i mjesto razmišljanja o vječitim vrijednostima: hrabrosti, žrtvi i slobodi. Okružen zelenilom i svježinom planinskog vazduha, izvor-spomenik je mjesto đe se priroda i istorija sastaju, pripovijedajući priče o otporu, herojstvu i nadi. To je mjesto đe se može osjetiti duh Crne Gore, njena ponosna prošlost i nepokolebljiva odlučnost da se čuva sloboda, bez obzira na izazove. Kada putnik na ovoj stazi, zastanite na trenutak kod ovog spomenika. Neka vas voda izvora osvježi, ali neka vas i priče koje on krije inspirišu. Neka vam bude podsjetnik na to da su sloboda i mir darovi koji se moraju čuvati i nikada uzimati zdravo za gotovo. Upravo ovdje, među planinama Crne Gore, osjetićete snagu i veličinu duha jednog naroda, njegovu ljubav prema slobodi i nepokolebljivu hrabrost da se za nju bori.

Foto: Božidar Proročić

Nastavih svoje putovanje prostranom stazom, zagrljen pejzažima koji dišu istorijom i prirodom. Dok sam prolazio ispod stabala jele, čuo sam kako se led na Crnom jezeru lomi, puca, i kako voda, sa nekom neopisivom snagom, probija svoj put kroz zaleđene slojeve, uvodeći me u jedan nestvaran trenutak. Ponosno korakajući, moj foto-aparat je bio spreman da zabilježi svaki od tih nestvarnih kadrova, svaku igru svjetlosti i senke, svaki ples prirode koji mi se pred očima odvijao. Ispred mene, šumio je Mlinski potok, jak i neustrašiv, stalna pritoka Crnog jezera, voda koja hrani i daje život. Na putu nailazim na info tablu Nacionalnog parka Durmitor, koja je bila riznica znanja, pričajući o bogatstvu i divljenju koje ovo mjesto zaslužuje. U tom živopisnom ambijentu Mlinskog potoka, đe se pastrmke osmjehuju skrivene ispod kamenja, a voda koju put vodi od izvora Zmijinje jezero, mjesto đe su nekada radila 14 mlinova, sa više od dvadeset vodeničnih tokova. Ovdje se mljelo žito, pšenica, raž, ovas, ječam, a priče i legende o vodenim vilama isprepletale su se kroz vrijeme, svjedočeći o životu i snovima onih koji su ovdje živjeli. Stazom sam krenuo i stigao do mlina Jakišića, remek-djela izgrađenog od fino tesanog kamena i pokrivenog šindrom, koji čeka nova vremena ili nove mlinare da ga ponovo pokrenu, da ožive duh prošlih vjekova. Ne dajem mom istraživačkom duhu mira, preskočih jak Mlinski potok, vođen željom da sve zabilježim, da svaki detalj, svaku priču obogatim i prenesem dalje. Stigao sam ispred mlina, koji kao da se osmjehuje usred carstva jela i smrče, slušajući žubor vode koja pripovijeda svoje vječne priče. U tom trenutku, jedna potočna pastrmka, u brzom letu, zgrabila je mušicu i nestala u bistrom potoku, poput sjene koja se igra sa svjetlošću, ostavljajući za sobom samo krugove na vodi i priču koja će biti ispričana mnogim narednim generacijama.

Vrativši se na glavnu stazu, svoj put nastavih sa novimm žarom. Vrijeme je, u svojoj neumitnoj težnji, oborilo neke jele u gustoj šumi, koje mi se učiniše kao drevni čuvari, monumentalne figure ukorijenjene u zemlju, nepokolebljive u svojoj odluci da čuvaju tajne šume i Crnog jezera od znatiželjnih pogleda. Svaki moj korak kroz tu čarobnu šumu bio je kao da grabim kroz stranice drevne knjige prepune tajni. Idući dalje, naiđoh na Centar za posjetioce Nacionalnog parka Durmitor, građevinu od drveta koja čeka da ponovno oživi, da u nekim svojim boljim danima postane svetilištem znanja i prirode. Okružen vodama, smrčama i jelama, taj centar stoji kao idealno mjesto za ljetnje škole u prirodi, kampove, predavanja, i edukaciju, čekajući da postane polazište za avanture i učenje u krilu netaknute prirode. Za njim, nalaze se ostaci stare pilane-gatera, koji je neumorno radio od 1927. do 1937. godine. Kao svjedoci vremena kada je čovjek težio da dominira nad prirodom, ti ostaci pričaju priču o borbi između čovjeka i prirode, o našem neprestanom nastojanju da oblikujemo svijet oko sebe. No, vrijeme i priroda su na kraju prevagnuli, progutavši tragove ljudskog truda i ostavljajući iza sebe samo uspomene na ono što je nekad bilo. Dok se staza polako uspinjala, miris jelovine širio se oko mene, umirujući dušu i budeći osjećaj duboke povezanosti sa prirodom. Vjeverice su poskakivale preko staze, živahne i bezbrižne, u potrazi za plodovima koje kriju stabla, podsjećajući me na živost i dinamičnost prirode koja nas okružuje. Moj doživljaj nije samo putovanje kroz prirodu, već i maštovito putovanje kroz vrijeme i prostor, đe se priča o čovjekovoj težnji, borbi i na kraju pomirenju sa prirodom. Svaki korak kroz ovu šumu, svaki susret sa njenim stanovnicima, svaka koliba i mlin koja čeka da ponovno oživi, sve to priča priču o vječnoj ljepoti prirode, o njenim čudima i misterijama koje čekaju da budu otkrivene.

Foto: Božidar Proročić

ČELINE I TITOVA PEĆINA

Dok sam nastavljao svoje putovanje kružnom stazom Nacionalnog parka Durmitor, oko Crnog jezera naišao sam na spomen-ploču, istorijski artefakt iz Drugog svjetskog rata. Naizgled obična greda-stijena, poznata kao Titova pećina, koja je od glavne staze udaljena svega dvadeset metara, nosi u sebi priču o borbi, otporu i nadi. Ovo mjesto, đe je Josip Broz Tito boravio od 20. do 29. maja 1943. godine tokom pete neprijateljske ofanzive na Sutjesci, odjekuje istorijom i svjedoči o neumornom duhu otpora koji je definisao to doba. Dalje, na putu oko Malog jezera, staza dostiže svoju najvišu tačku u odnosu na nivo jezera. Ovdje, postoji segment staze sa stepenicama, koje su obezbijeđene sajlom, dajući osjećaj sigurnosti i avanture dok se penjemo. Odmah nakon ovog segmenta, staza se susreće sa vododerinama koje presijecaju njen put, prenoseći snagu i ljepotu prirode koja se ne može ukrotiti.

Posebno mjesto na ovoj stazi su Čeline, prirodna atrakcija koja obilježava Nacionalni park Durmitor. U proljeće, kada snijeg počne da se topi, vode iz vrela Čeline slivaju se u Malo jezero, često izazivajući pojavu koju lokalno stanovništvo opisuje kao “Pukle su Čeline.” Ovaj fenomen, kada izvorske vode bujno izbiju, donosi sa sobom osjećaj divljenja i poštovanja prema prirodnim silama koje oblikuju ovaj pejzaž.  Voda iz Crnog jezera otiče Otokom prema Pitominama, đe se zagonetno gubi u dubinama zemlje, naglašavajući jedinstvenost ovog hidrografskog objekta. Zanimljivo je da, dok se snijeg topi, voda Čeline stvara slapove koji se ulivaju u Malo jezero, čineći prolaz oko njega nemogućim, dok u periodima niskog vodostaja, Veliko jezero daruje svoje vode Malom, u neprestanom ciklusu davanja. Istraživanja su otkrila još jedan fascinantan detalj: dio voda iz Malog jezera putuje u sliv Pive, dok vode Velikog jezera pronalaze svoj put do sliva rijeke Tare, ističući povezanost i međuzavisnost prirodnih sistema koji okružuju ovo čudesno jezero. Hodajući stazom koja obavija Crno jezero, osjetio sam kako se priče, legende i znanje isprepliću, tkanje bogatog kulturnog i prirodnog nasljeđa Crne Gore. Ovaj putopis je pokušaj da se dočara samo djelić te ljepote i misterije, pozivajući na istraživanje i dublje razumijevanje ovog dragulja Durmitora. Svaki korak ovom stazom je kao hod kroz istoriju i prirodne ljepote koje Nacionalni park Durmitor nudi. Od iistorijskih spomenika koji nas podsjećaju na borbu i žrtvu, preko dramatičnih pejzaža koji izazivaju strahopoštovanje, do čudesnih prirodnih fenomena koji oduzimaju dah, ovo putovanje je priča o prošlosti, sadašnjosti i vječnoj lepoti prirode koja nas okružuje.

Nakon što sam savladao očaravajuću stazu, prepunu priča koje su se preplitali kroz korake i dah prirode, na samom kraju svog današnjeg putovanja, dočekao me je prizor koji je zapečatio sve doživljaje u jedan trenutak vječnosti. Pred samim krajem, nalazio se prelijep vidikovac, sagrađen pored samog Crnog jezera. Taj vidikovac, delo vrijednih ruku neimara iz Nacionalnog parka Durmitor, bio je od drveta, savršeno uklopljen u prirodni pejzaž, kao da je oduvijek bio dio te divlje i nepregledne ljepote. Plijenio je svojom jednostavnošću, a opet, grandioznošću, omogućavajući pogled koji se prostirao na cijelo jezero, okolne planine i nebo koje se u njegovim vodama ogledalo. Napravih predah od pola sata, u tišini koja je govorila više od riječi, dopuštajući prirodi da ispuni svaki dio moga bića. U tom trenutku, vrijeme kao da je stalo, a ja sam bio svjedok beskrajne ljepote koju je priroda nesebično dijelila. Nakon tog mirnog i obnavljajućeg predaha, nastavih ka nacionalnom restoranu Crno Jezero, mjestu o kojem ću nešto više reći u narednom nastavku. Taj restoran, smješten u srcu Nacionalnog parka, obećavao je nastavak doživljaja lokalne kulture, tradicije i gastronomije, preplitajući ukuse i mirise sa prirodom koja ga okružuje. Moje današnje putovanje bližilo se kraju, ali osjećaj avanture, mira i zadovoljstva koji sam nosio sa sobom bio je tek početak dubljeg istraživanja i upijanja svega što Crno Jezero i njegova okolina imaju za ponuditi. U mislima već planiram svoj povratak, sa željom da ponovo zakoračim na staze koje vode kroz divljinu, istoriju i neispričane priče koje čekaju da budu otkrivene. Ali, to će biti priča za neki drugi dan, nova avantura koja čeka da bude ispričane.

Foto: Božidar Proročić

VESKO ŽUGIĆ ČUVAR TAJNI I LJEPOTA NP-DURMITOR

Nakon povratka sa zavodljive staze koja me vodila kroz srce Nacionalnog parka Durmitor, susretoh se s čuvarom koji je, uz osmijeh pun dobrodošlice, pristupi meni. Ljubazno se predstavi ja sam Vesko Žugić i upita me: “Gospodine, šetali ste juče?” Na što odgovorih potvrdno, dodajući da i danas istražujem ovu neopisivu ljepotu. Potom, sa blagim osmijehom na licu, upita me da li bih ljubazno platio kartu. Bez oklijevanja, odgovorih: “Naravno.” Taj trenutak razgovora bio je tih i smiren, a Vesko je isijavao ugledom i dubokim poštovanjem prema meni sagovorniku (iako mu nisam odmah rekao da sam i ja službenik NP-Lovćen). Osjećaj koji je vladao u vazduhu bio je toliko prijatan da sam poželio produbitii naš razgovor. Vesko Žugić, sa svojom pojavom i načinom, podsjećao me je na renesansnog čuvara, koji svojom kulturom, znanjem i stilom ne samo da čuva, već i kiti Nacionalni park Durmitor. Razgovor sa njim pretvorio se u jedinstveno putovanje kroz vrijeme i prostor Durmitora, đe je svaka njegova riječ slikala priču o divljini, očuvanju i ljubavi prema prirodi. Bio je to dijalog u kojem je Vesko svojim bogatim iskustvom i anegdotama oživio istoriju parka, njegove tajne i izazove sa kojima se suočava u svom poslu čuvara. Vesko je, poput renesansnog čuvara, bio most između prošlosti i sadašnjosti, čija je ljubav prema prirodi i očuvanju bila fascinantna. Njegove priče o Durmitoru, njegovoj flori i fauni, kao i o ljudima koji su posvetili svoje živote očuvanju ovog bisera, obogatile su moje shvatanje i poštovanje prema parku. Naš razgovor bio je poput dodatnog sloja u mojem putopisu, dodajući dubinu i boje u moje doživljaje Durmitora. Vesko Žugić nije bio samo čuvar parka; bio je njegov živi ambasador, koji je sa svakom izgovorenom riječju, gestom i osmijehom, prenosio ljubav prema Durmitoru. Ovaj susret sa Veskom bio je podsjetnik da su u srcu svake priče o prirodi, ljudi poput njega, koji svojim radom, strašću i predanosti čine svijet boljim mjestom. O svom poslu Vesko Žugić ističe: “Moja ljubav prema poslu ne poznaje granice; ona je isprepletena sa svakim dahom ove planine, sa svakim listom i kamenom koji čine njenu divljinu. U tišini Durmitora pronalazim odgovore, u njegovim olujama snagu. Zadovoljstvo mi je da svakog posjetioca provedem kroz ovu bajku, otkrivajući im ljepote koje se ne mogu naći ni u jednom drugom kutku svijeta. Ova planina nije samo mjesto mog rada; ona je dom moje duše, mjesto đe se moje poštovanje i posvećenost stapaju u misiju očuvanja njenog beskrajnog sjaja. “ Pozdravih se sa svojim dragim prijateljam uz dogovor da ću sjutra posjetiti Upravu i Centar za posjetioce NP-Durmitor đe rade mnogi dragi prijatelji. Uvijek me obraduje kada sretnem ovako posebne pojedince koji vole i poštuju svoj posao.

Foto: Božidar Proročić

POVRATAK U HOTEL ŽABLJAK I GOSTOPRIMSTVO ŽABLJAČANA

Najljepši osjećaj zaista jeste kada znate da ste dragi gost, a Žabljačani, sa svojom iskrenom toplinom i gostoprimstvom, njeguju duh prošlosti i tradicije gorštaka koji se osjeća na svakom koraku. Nakon dana provedenog u istraživanju staza koje okružuju Žabljak, čekala me topla večera u hotelu Žabljak. No, prije nego što sam prepustio čarima večere, odlučio sam da u svoju bilježnicu prenesem iskustva i divljenje prema ljudima i mjestu koje sam posjetio. U hotelu Žabljak, drugu smjenu predvodio je izuzetan ugostitelj i čovjek, Saša Danilović, uz pomoć svog sina Luke i izuzetno ljubazne Ljiljane Baranin. Ovi divni ljudi su se trudili da svaki gost osjeti posebnost trenutka, pružajući toplinu i pažnju koja se rijetko sreće. Razgovarali su sa svakim gostom, trudeći se da im boravak učine nezaboravnim. Na meniju se našla domaća hrana sa planine i farme, odražavajući bogatstvo i autentičnost lokalne kuhinje. Od domaćih pita, turšija, kisjelog mlijeka, kastradine, goveđeg pršuta, piletine, kačamaka do cicvare, sve je bilo pripremljeno sa ljubavlju i pažnjom. Saša Danilović, pravi autentični gorštak i ugostitelj stare škole, zajedno sa Ljiljanom Baranin, predstavljao je pravo srce hotela, biser koji sija toplinom i poštovanjem prema svakom gostu. Osim standardne ponude na švedskom stolu, imao sam priliku probati i ovčji i kravlji skorup, domaći sudžuk, delicije koje su pripremale vrijedne ruke domaćica i planinki: Danke Šašović, Jelene Ostojić, Željke Perović, Slavice Jaredić, Dragane Anđelić i Božidarke Terzić. Te divne žene su, svojim umijećem i predanošću, donosile dio duše Durmitora na svaki tanjir. Hotel Žabljak, pod vođstvom Vladimira Kujundžića, može biti ponosan na svoj tim, koji čini prvi utisak gostiju nezaboravnim. Prijepodnevnu smjenu čine: Dane i Branka Džabasan, Nikola Vujović i divna domaćica Zora Rondović svojom nesebičnom posvećenošću poslu pružaju gostima osjećaj dobrodošlice i topline doma. Posjeta hotelu Žabljak i upoznavanje s ovim divnim ljudima bila je istinska privilegija, ali i gastronomska avantura koja ostaje duboko urezana u sjećanju. To je mjesto đe se susreću gostoprimstvo, tradicija i ljubav prema prirodi, stvarajući iskustvo koje se mora doživjeti i koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Saša Danilović, čija karijera u ugostiteljstvu broji više decenija, o svom poslu i predanosti gostima govori sa posebnom pažnjom i dubokim razumijevanjem svog zanata. “Ugostiteljstvo nije samo profesija, to je umjetnost i način života koji zahtijeva neprekidno učenje, prilagođavanje i iznad svega, ljubav prema ljudima, ”kaže Saša. “Za mene, biti ugostitelj znači biti domaćin, savjetnik, prijatelj i ponekad čak i psiholog svojim gostima. Svaki dan je nova prilika da nekome uljepšate dan, da mu pružite ne samo hranu i krov nad glavom, već i toplinu, pažnju i osjećaj pripadnosti.”

Njegova predanost gostima nije samo profesionalna obaveza; to je duboko ukorijenjena vrednost koju njeguje svakim svojim postupkom. “U ovom poslu, svaki detalj ima svoju važnost. Od prvog pozdrava, preko pažljivo pripremljenog obroka, do toplog osmijeha pri odlasku, sve je dio jedinstvenog iskustva koje želimo pružiti našim gostima, objašnjava Saša. “Moja najveća nagrada je vidjeti osmijeh na licu zadovoljnog gosta, znajući da smo doprinijeli njegovim lijepim uspomenama.” Saša također naglašava važnost timskog rada i zajedništva među zaposlenima. “Bez svojih kolega, bez te predivne sinergije koju stvaramo zajedno, sve bi bilo mnogo teže. Svaki član našeg tima je važan, i zajedno činimo mozaik koji predstavlja naš hotel. Upravo ta povezanost i zajednički trud omogućavaju nam da se izdignemo iznad očekivanja i pružimo iskustvo koje naši gosti neće zaboraviti.” Razmišljajući o budućnosti, Saša je optimističan i pun planova. “Ugostiteljstvo se neprestano mijenja, a mi moramo biti spremni da se prilagodimo tim promjenama, uvodeći inovacije, ali i čuvajući tradiciju koja nas čini posebnima. Moj cilj je da nastavimo rasti, učiti i razvijati se, kako bismo našim gostima uvijek mogli ponuditi nešto novo, nešto što će ih iznova privući da budu naši gosti.” Saša Danilović, sa svojim iskustvom, znanjem i posvećenošću, pravi je primjer izuzetnog ugostitelja koji svoj posao shvata ozbiljno, ali i sa ljubavlju. Njegova priča nije samo priča o uspjehu u poslu, već i o poštovanju prema životu i ljudima, o stvaranju iskustva koja obogaćuju i goste i domaćine jednako.

Ljiljana Baranin, ugostiteljka sa dugogodišnjim iskustvom i posebnim pristupom svom poslu, o svojoj profesiji govori sljedeće: “Za mene, ugostiteljstvo je više od posla; to je prilika da svakodnevno stvaram i dijelim radost,” kaže Ljiljana. “Svaki gost koji zakorači u naš prostor je kao novo poglavlje u knjizi koju zajedno pišemo. Moja misija je da to poglavlje učinim što ljepšim i nezaboravnim.” Ljiljana naglašava važnost empatije i razumijevanja potreba gostiju. “Slušanje i razumijevanje onoga što naši gosti zaista žele, ključ je uspješnog ugostiteljstva. Trudim se da stvorim atmosferu u kojoj se svako može osjećati kao kod kuće, bez obzira na to odakle dolazi. To znači prilagođavanje, fleksibilnost i prije svega, iskreno zanimanje za ljude.”

Ona takođe ističe značaj detalja u ugostiteljstvu. “Detalji čine razliku. Bilo da je to poseban način na koji serviramo hranu, pažljivo odabrana muzika koja se čuje u pozadini, ili samo topli osmijeh dobrodošlice, sve to doprinosi jedinstvenom iskustvu koje naši gosti pamte. Moj cilj je da se svaki gost osjeća posebno i cijenjeno, kao da je on jedini gost kojeg imamo tog dana.” Ljiljana takođe vjeruje u moć timskog rada i zajedništva. “ Nijedan uspjeh u ugostiteljstvu nije solo uspjeh; to je rezultat timskog rada i međusobne podrške. Ponosna sam na naš tim i atmosferu koju zajedno stvaramo, jer vjerujem da samo kroz zajednički trud možemo pružiti nezaboravno iskustvo našim gostima.” Gledajući ka budućnosti, Ljiljana je puna optimizma i novih ideja. “Uvijek tražim načine kako da unaprijedim našu uslugu i ponudu. Bilo da je to kroz uvođenje novih jela na meniju, organizovanje posebnih večeri moj cilj je da našim gostima pružimo ne samo hranu i piće, već pravu avanturu za sva čula.”

Ljiljana Baranin je primjer ugostiteljke koja svoj posao doživljava kao poziv i priliku da svakog dana na svoj način doprinosi ljepoti i radosti života.