Podgoričanka Sanja Bulatović se u oktobru prošle godine odlučila na herojski čin – bratu od tetke, Iliji Sošiću, donirala je čak 70 posto jetre.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Transplatacija ili smrt

Prema Sanjinim riječima, Iliji je dijagnostikovana potpuna ciroza jetre, bez ikakvih mogućnosti izlječenja.

“Jedina mogućnost bila je transplatacija. I tu ljekari nijesu polagali neke nade jer su njegovi životni parametri bili jako loši. Bilo je pitanje da li će on uopšte doživjeti transplataciju a i ako je doživi pitanje je hoće li je preživjeti jer to je zaista kompleksna operacija.

On je, kaže, ležao u Kliničkom centru, njegovo zdravstveno stanje je bilo poražavajuće i sve je vodilo ka prognozama neprihvatljivim za njegove relativno mlade godine.

“Inače je bio jako “stasit čovjek”, 45 godina – zbog bolesti je jako smršao da je bio neprepoznatljiv. Nijesam mogla da vjerujem da on i dalje diše. Koža ispijena, ruke suve. vene se ne vide, oči žute kao senf” – to više nije bio onaj čovjek.

Želje najbližih su smjenjivale od one: ,,Neka nam samo jutro dočeka“

Do one: ,,Noćas će najljepše zvijezde sjati samo za onaj, bojimo se, možda posljednji pogled iz bolničkog kreveta“.

Nije mnogo prošlo, njegova doktorica je rekla da mora što prije da se nastoji naći donor, to je definitivno zadnje što se može pokušati za eventualno njegovo spasenje.

“Kada sam to čula, odmah sam se javila da budem donor, nijesam razmišljala nijednog trenutka. Nije bila laka odluka, operacija je teška i zahtjevna. Ja sam majka troje maloljetne djece. Ali, u glavi mi je bilo samo da mogu spasiti jedan mlad život, život čovjeka kroz čije vene teče moja krv”, priča Bulatović.

Reakcije različite – porodica pružala ljubav

Reakcije su, kaže, bile različite.

“Od supruga sam imala potpunu i bezrezervnu podršku od samog starta. To ipak nije bio slučaj i sa okolinom, ali mene ništa nije moglo da poljulja. Moj otac, rođeni brat, sestra, zet i snaha, mali krug zlata vrijednih prijatelja- ne mogu reći da su me podržali ali nijesu me ni osudili niti pitali zašto to radim samo su pružali beskrajnu ljubav i trudili se pokazati mi koliko im značim. To je za mene bio nepresušan izvor snage.
Na njihovim licima očigledan strah, u dijalogu nisu rijetke bile suzne oči i drhtanje brade… Neizvjesnost šta sve može da se desi”, prisjeća se ona.

Kada je trebala da krene za Tursku, momenat koji joj je zaljuljao tlo pod nogama je definitivno telefonski poziv oca i riječi – Ponosan sam na tebe, da znaš!

“Vjerovatno je u njemu vladao strah da me možda nikada neće vidjeti, bio je svjestan i svega što je bilo na mojim plećima, uzevši u obzir razne osude sa strane, pod kojim poklekla nisam”, sa suzama u očima se prisjeća tog momenta.

Ova hrabra Podgoričanka imala je nepokolebljivu volju da bude jaka i po svaku cijenu uspije u svojoj namjeri.

“Imala sam neki instikt da će sve da bude kako treba, da ću ja njega da spasim i da treba da uradim to što sam naumila po cijenu svega. Taj osjećaj je bio toliko snažan da me nisu naveli na razmišljanje ni svi predočeni faktori rizika. Sve vrijeme sam znala da je meni Bogom dato da ja tog čovjeka spasim”, kaže ona.

 Ona je bratu donirala čak 70 posto jetre, iako su doktori u Podgorici u početku govorili da treba samo 30%.

Put je bio dug i trnovit ali prihvatila je sve što slijedi.

“Na klinici u Turskoj su mi predočili sve rizike, da i te kako ima rizika, da je operacija duga i teška ali ja sam vjerovala u pozitivan ishod. Čak me je doktor u jednom momentu pitao da li sam ja svjesna da bi ovakvu stvar možda uradio samo roditelj za svoje dijete. Pitao me je i da sam sam sigurna u tu svoju odluku. Kazala sam da – bez razmišljanja”, prisjeća se ona.

Duga operacija, želja nadjačala strahove

Operacija je trajala šest i po sati.

“Odveli su me u operacionu salu ali nijesam imala nikakav strah. Jedva sam čekala da se to desi, Operacija je bila zakazana 7:30h a ja sam od četiri ujutu bila budna od uzbuđenja, prisluškivala sam korake, nestrpljivo iščekujući da će doći da me povedu”, rekla je ona.

“Bojala sam se da ga nećemo spasiti a kada su doktori došli po mene osjetila sam jedno veliko olakšanje i bez straha se prepustila njima”, kaže ona.

Buđenje iz anstezije je, prisjeća se, bilo jako traumatično i bolno.

“Osjećala sam se kao da sam u paklu, ali sama činjenica da sam živa daje za potrebu doći što prije do saznanja da li je moj brat udahnuo novi život, priča ona.

“Osmijeh na licu medicinske sestre rekao je sve, moj brat je odlično”, bila je ohrabrujuća rečenica.

Kaže da su joj se suze kojih, kako kaže nije bila ni svjesna, dok ih nije osjetila da se slivaju ka grudima, licem utrnulim od anestezije ih nije prepoznala, glava pospana nije navela na njih, ali očigledno jeste duša koja se istinski radovala njegovom spasenju. Na te suze je posebno bila ponosna.

Novi izazovi nakon izlaska iz bolnice

Sanja bolnicu napušta sedam dana nakon operacije – toliko je imala pravo da boravi tamo.

Nakon toga, kazali su joj da ide u hotel, dali joj izvještaj i spisak ljekova koje mora da kupi. Tada sebi postavlja pitanje: “A ko će brinuti o meni”?

To je bio, kako smatra, veliki propust naših tj. osobe koja je bila nadležna za dodjeljivanje pratnje pacijentima koji se šalju u Istanbul, naročito na ovako teške operacije.

Tamo su joj kazali da nije njihova krivica te da bolnicu mora napustiti jer dosta ljudi kojima život “visi o koncu” čeka taj krevet.

“Naši su smatrali su da sam ja svom bratu pratnja a niko nije razmišljao da će nakon operacije i meni biti potrebna pomoć”, prisjeća se ona ovih teških momenata.

Da svuda ima dobrih ljudi pokazali su i ljudi u Turskoj. Jedan stariji čovjek koji je bio zadužen za vožnju pacijenata od bolnice do hotela ponudio se da joj pomogne – kupovao joj je ljekove i hranu i na tome će mu, kako kaže, zauvijek biti zahvalna.

Priznaje da su joj dani provedeni u hotelu bili teži od cjelokupne operacije, bolova i procedura koje je morala proći.

“Moj brat je udahnuo novi život”

Jetra koju je donirala bratu, kako su joj tada ljekari saopštili, odmah je uzela da obavlja svoju funkciju.

“On je bio super. Kada sam vraćena u sobu, on je odmah sa stalkom za infuziju došao do moje sobe da pita kako sam, Tada je izgledao dobro i to je bilo ostavrenje moje želje. Puno srce”, prisjeća se ona.

Sanja je danas vlasnica donorske kartice, i u slučaju da joj se nešto dogodi njeni organi bili bi dati onima kojima u tom trenutku trebaju.

“Voljela bih da ljudi drugačije razmišljaju oko doniranja organa jer to nije tabu tema. Ja sam ponosna što sam dala saglasnot da ukoliko mi se nešto desi da moji organi mogu nekome da spasu život”, ispričala je za portal ADRIA ova hrabra Podgoričanka.