Predsjednik Fudbalskog saveza Dejan Savićević bio je gost bugarskog Sportala gdje je razgovarao o brojnim temama ali najbitnija je bila - Ljupko Petrović, proslavljeni srpski trener koji je Zvezdu doveo do prve i jedine titule prvaka Evrope.

Foto: fscg.me, arhiva

Titulom osvojenom u Bariju Ljupko Petrović je za sva vremena uklesao svoje ime u antologiju srpskog fudbala, a posle toga je bogatu karijeru izgradio u Bugarskoj.

„Ljupko je jedan od najvećih trenera iz Srbije i Crne Gore, jedan od najvećih u bivšoj Jugoslaviji, jer smo imali i Boškova, Ivića, Miljanića, Mladinića, mnogo velikih trenera. Imao sam sjajan odnos sa njim, radio je jako, jako dobro u tom periodu. Znam da je bio i ovdje u Bugarskoj. Iznenadio sam se kada sam ga posljednji put video, jer sam bio u Ruandi kao član FIFA borda i tamo sam ga sreo, tamo je radio. Pričali smo, prisjećali se anegdota i detalja sa utakmica koje su postale istorija Crvene zvezde“, pričao je Savićević a penosi Mozzart.

Savićević je rekao i da mu je krivo što Zvezdin tim iz Barija nije duže ostao na okupu.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jedan klik te dijeli od najboljeg bonusa dobrodošlice. Registruj se na meridianbet.me i preuzmi 100 eura + 100% bonusa na prvi depozit!

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

„Iz tima koji je osvojio evropsku titulu ostalo je svega četiri-pet igrača. Imali smo sjajan sastav, ali nismo mogli da igramo utakmice u Kupu šampiona kod kuće. Ni Mančester junajted nije želio da dođe u Beograd da igramo Superkup, a mogli smo i taj pehar da uzmemo. Osvojili smo Interkontinentalni kup u Tokiju. Zato kažem da mi je žao što nismo ostali još koju godinu na okupu. Onda je počeo rat, pa sankcije... Najbitniji igrači kao što su Jugović i Mihajlović su mogli da ostanu još koju godinu u Zvezdi, ali su otišli 1992. kao i Pančev, Belodedić, ja. Onda je došlo četiri godine bez međunarodnih utakmica za klubove i reprezentaciju. Imali smo sjajnu generaciju koja nije uspjela da stvori kontinuitet ni u državnom timu, ni u Crvenoj zvezdi“.

A 1992. godine počnje rat a to je Savićeviću bio najteži period u životu. 

„Za Evropsko prvenstvo 1992. smo bili favoriti, ali je počeo rat, Hrvati i Slovenci više nisu želeli da igraju za Jugoslaviju, ni neki Bosanci. Imali smo sjajan tim sa Stojkovićem, Mihajlovićem, Jugovićem, Mirkovićem, Jokanovićem, Đukićem... Bili smo definitivno kandidati da osvojimo EP. To je najteži period u mom životu. Kada si najjači, kada imaš 26 godina, ne možeš da igraš za svoju reprezentaciju, sve tamo do 32. godine. Bio je to strašan udarac za sve nas koje sam nabrojao“.

Podsjetio je Savićević na uspjeh Bugarske sa Mundijala 1994. godine, kada je došla do polufinala.

„To što je Bugarska uradila 1994. mogli smo mi 1992. ili isto tada 1994. ili dvije godine kasnije. Siguran sam da je Jugoslavija na ta tri takmičenja mogla da napravi rezultat kao Bugarska“.

Osvrnuo se Dejo i na neke detalje iz svoje klupske karijere.

„Za mene je finale Lige šampiona protiv Barselone najmagičniji trenutak karijere. Igrali smo u Atini protiv velikog protivnika, trener im je bio Johan Krojf, a u timu bili Romario, Stoičkov, Kuman, Bakero, Gvardiola, Zubizareta. Oni su bili svi reprezentativci, a mi smo otišli na finale bez dvojice sjajnih igrača – Barezija i Kostakurte. Bilo je to vrijeme kada su mogla samo trojica stranaca da budu u timu. Nas je motivisao Krojf pričom kako želi da njegov tim igra lijep fudbal i da postiže mnogo golova. Nismo ih pobijedili, nego pregazili sa 4:0“.

Žali Savićević što nije igrao finale Lige šampiona protiv Ajaksa. Možda bi se drugačije završilo...

„Povrijedio sam kuk 12 dana prije finala, tako da sam znao da neću igrati, ali se to krilo da ne bi informacija došla do naših protivnika. Najviše žalim što nisam mogao da igram tu utakmicu, imao sam 29 godina, bio u najboljoj formi otkako sam došao u Milan, mogao sam mnogo toga da dam u finalu. Ali, takav je život, ne ide uvijek sve onako kako želite“.

Pričao je Dejo i kako mu se čini da je Crna Gora u kvalifikacijama za velika takmičenja gotovo uvijek u istoj grupi sa Bugarskom.

„Četiri puta smo do sada igrali. A, meni se čini kao da smo uvijek u istoj grupi. Smatram da ste igrali jako dobro kada je Krstajić bio selektor. Gledao sam vašu utakmicu protiv Srbije, kada ste ostali bez pobjede u 96. minutu. Kada smo odigrali utakmicu u Podgorici, rekao sam Krstajiću: „Momče, igrali ste jako dobro, ali niste imali ni nula odsto sreće“. A i ona je potrebna u fudbalu“, poručio je Savićević.