Sa ovom porukom, njemački „zeleni grad” Bon ističe se kao primjer poštovanja svakog drveta – u dvorištu kuće, u parkovima i na ulici.

Foto: Ilustracija/Pixabay

Danas izgleda kao da u gradovima ima sve manje mjesta za drveće i njegove krošnje, čije lišće i iglice pročišćavaju toksične čestice iz vazduha, a sve više za žice, betona, mermera, asfalta i drugih materijali koji istiskuju zelenilo, slažu se stručnjaci ove oblasti. Kako ima sve više bandera na ulicama, sve više grana se siječe. Master ekologije Dejan Vučković tvrdi da prvo gradsko drveće nije voćka da se orezuje svakog proljeća ili jeseni, smatrajući da nema potrebe za kod nas aktuelnom drastičnom sječom. Dodaje i da se iz budžeta minimalno sredstava odvaja za posječeno drvo koje treba obnoviti. Tako, kaže, sve češći je prizor da na mjestu preko noći posječenog stabla, ostaje samo panj ili žbun i novo drvo se više tu ne zasadi.

U ekološkim programima razvijenih zemalja, popis zelenila u gradu, od dvorišta do parkova, sa porastom broja stanovništva postaje sve važniji, a dobro planirano zelenilo smatra se jednim od najvećih bogatstava svakog grada. Kako zbog ublažavanja ekstremnih klimatskih promjena i smanjenja zagađenja, tako i zbog mentalnog zdravlja – kao oaza za odmor umornog savremenog gradskog čovjeka.

Grad Bon, nekadašnju prijestonicu Njemačke, stručnjaci danas ističu kao primjer poštovanja svakog drveta u privatnim dvorištima, kao i u parkovima i na ulici.

U „zelenom gradu”, kako ga zovu, postoji obaveza da na mjestu gdje neko drvo mora da se posiječe, bilo da se osušilo ili granjem ugrožava stanare i prolaznike, mora da se zasadi novo. Od ove obaveze nisu pošteđeni ni vlasnici kuća sa dvorištem, jer iako su posjednici imanja, oni predstavljaju dio zajednice, a svako njihovo drvo dio gradskog zelenila. Osim devize „Posadi odmah drvo tamo gdje ga posiječeš”, postoji i zabrana da se tamo raznovrsnom drveću, u rastu u visinu „ispriječe” kablovi i žice.

Na besprekorno održavanim travnjacima u ovom gradu ne postoji upozorenje „Ne gazi travu”, jer porodice s djecom sjede i druže se češće na travi nego na klupama. U parkovima u Bonu, nerijetko pored stoljetnog drveta stoji natpis kada i u čast koga je posađeno.