Mogućnost razgovora sa životinjama više ne pripada isključivo svijetu mašte i naučne fantastike.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

Zahvaljujući napretku vještačke inteligencije i globalnim naučnim naporima, čovječanstvo je sve bliže dešifrovanju jezika morskih sisara poput kitova i delfina, vrsta koje, poput nas, koriste kompleksne obrasce zvukova za međusobnu komunikaciju.

Jedan od najambicioznijih projekata u ovom pravcu je CETI (Cetacean Translation Initiative) projekat, koji koristi napredne jezičke modele kako bi analizirao “kodove” — brze serije klikova koje koriste kitovi ulješure. Istraživači su već identifikovali klikove koji mogu označavati pravopisne znakove, lične identifikatore i dijalekte među različitim grupama. Nadaju se da će “naučiti govoriti kitovski” do 2026. godine.

Ova naučna trka podstaknuta je ne samo znatiželjom, već i značajnim novčanim podsticajem: Fondacija Jeremy Coller nudi 10 miliona dolara timu koji prvi uspješno prevede jezik životinja. Kompanije poput Googlea već su se uključile. Njihov softver DolphinGemma, treniran na 40 godina podataka, ima za cilj prevođenje “govora” delfina.

Još 2013. godine, naučnici su pomoću vještačke inteligencije identifikovali poseban klik delfina koji je nastao kao rezultat učenja, znak koji su delfini kasnije počeli koristiti samoinicijativno, kao prvu poznatu “riječ” koja je prešla iz ljudskog u životinjski vokabular.

Ipak, nije riječ samo o tehnologiji. Prošlog novembra u Aljasci, naučnici su zabilježili akustični dijalog s grbavim kitom po imenu Twain, koji je 20 minuta odgovarao na signale u formi poznatoj kao “whup/throp”. U Floridi, delfin po imenu Zeus naučio je oponašati samoglasnike A, E, O i U.

No, ushićenje zbog mogućnosti međuvrsne komunikacije ne smije zasjeniti važnu poruku: priroda nam već govori, a mi biramo da ne slušamo. Živi okeani su glasni. Zdravi koralni grebeni odzvanjaju pucketanjem života, dok oštećeni postaju tihe pustinje. Od 1960-ih, buka u oceanima raste za oko tri decibela svake decenije, najviše zbog pomorskog saobraćaja i podmorskog rudarenja rijetkih metala koji pogone savremenu tehnologiju. Ironično, ti isti metali koji omogućavaju komunikaciju — guše pjesmu kitova.

Pjesme grbavih kitova — prava vokalna remek-djela koja traju i do 24 sata — uključuju fraze koje se rimuju i razvijaju tokom migracija. Ove “revolucije pjesme” čine temelj sezona razmnožavanja i navigacije. No savremena buka često ih tjera na tišinu — kitovi prestaju pjevati kada brodovi priđu na manje od 1,2 kilometra.

Komunikacija životinja nije ograničena na zvuk. Vizuelni, hemijski, termalni i mehanički signali su ključni elementi njihovog svijeta percepcije — ili umwelta, kako ga je nazvao njemački ekolog Jakob von Uexkull. Da bismo zaista razumjeli značenje zvuka za životinje koje koriste eholokaciju, morali bismo ući u njihov svijet, što bi moglo promijeniti i nas same.

Povezanost između ljudi i kitova, u ovom kontekstu podsjeća i na potragu za vanzemaljskom inteligencijom. Nije slučajno da naziv CETI odjekuje SETI-jem — NASA-inim programom za traženje inteligentnog života izvan Zemlje, ističe Guardian. U filmu Arrival, vanzemaljci slični kitovima komuniciraju jezikom u kojem vrijeme ne teče linearno, već kao simultano iskustvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što su neki lingvisti povezali sa Sapir-Whorf hipotezom, prema kojoj jezik oblikuje stvarnost koju percipiramo.

Govoreći “kitovski”, možda bismo i sami počeli osjećati prostor i vrijeme drugačije — kao planetarnu pjesmu.