Suze se obično vide kao znak tuge ili bola, ali nije neuobičajeno da ljudi plaču tokom najradosnijih trenutaka u životu: vjenčanja, rođenja, porodičnih ili prijateljskih okupljanja, sportskih trijumfa, ili čak samo zbog neočekivanog čina ljubaznosti.

Foto: Ilustracija/Pexels.com 

Suze radosnice djeluju kontradiktorno, ali pružaju fascinantan uvid u to kako ljudski mozak podnosi intenzivne emocije.

Plač je složen biološki odgovor na emocionalno preopterećenje – i ne pravi razliku između dobrih i loših osećanja. Bilo da su izazvane tugom ili ushićenjem, suze su često rezultat pokušaja našeg mozga da obradi više nego što može da podnese u tom trenutku, objašnjava dr Mišel Spir, profesorka anatomije na Univerzitetu Bristol.

I pozitivne i negativne emocije aktiviraju limbički sistem, dio mozga koji je uključen u obradu osjećanja i pamćenja. Unutar ovog sistema, amigdala – grupa neurona u obliku badema – djeluje kao emocionalno zvono za uzbunu, detektuje uzbuđenje i signalizira telu da reaguje.

Kada je jako stimulisana, amigdala aktivira druge oblasti mozga, uključujući hipotalamus, koji kontroliše nevoljne fizičke funkcije poput otkucaja srca, disanja i proizvodnje suza.

Još jedna ključna struktura je prednji cingulatorni korteks, koji igra ulogu u regulaciji emocija, donošenju odluka i empatiji. Pomaže u koordinaciji reakcije mozga na emocionalne sukobe, kao što je istovremeno doživljavanje radosti i tuge. Ovi preklapajući putevi objašnjavaju zašto iznenadni talas sreće i dalje može izazvati reakciju koja se obično povezuje sa patnjom.

Naučnici vjeruju da je plakanje zbog sreće oblik emocionalne homeostaze: način da se vratimo u ravnotežu nakon emocionalnog uzbuđenja. Plakanje aktivira parasimpatički nervni sistem, koji usporava rad srca i opušta telo nakon naleta adrenalina usljed intenzivnih emocija. Drugim riječima, suze nam pomažu da se smirimo.

Ova ideja „resetovanja“ nije jedinstvena za sreću. Plakanje kao odgovor na stres ili traumu služi sličnoj svrsi. Ono što je zapanjujuće kod suza radosnica jeste to kako svjedoče o naporu tijela da uravnoteži suprotstavljene sile: olakšanje nakon straha, zahvalnost nakon teškoća, ponos nakon borbe.

Suze sreće

Takozvane suze radosnice retko su samo to. Često nastaju iz mješavine emocija. Na primer, roditelj koji gleda kako mu dijete diplomira može biti ponosan, nostalgičan i pomalo melanholičan u isto vrijeme. Dugo očekivani ponovni susret može izazvati radost i bol zbog duge razdvojenosti.

Psiholozi ovo nazivaju ambivalentnim odgovorom – emocionalnim stanjem koje sadrži i pozitivne i negativne elemente.

Ove emocionalne mješavine angažuju i sisteme pamćenja, posebno hipokampus, koji obrađuje i vraća ličnu istoriju. Zato radostan trenutak može neočekivano dovesti do knedle u grlu – aktivira sjećanja na prethodni gubitak, borbu ili čežnju.

Zanimljivo je da su ljudi jedine životinje za koje se zna da liju emocionalne suze. Dok mnogi sisari proizvode refleksne suze da bi podmazali oko, samo ljudi plaču kao odgovor na emocije. Ovo se vjerovatno razvilo kao oblik neverbalne komunikacije, posebno u ranim društvenim grupama.

Suze signaliziraju ranjivost, autentičnost i emocionalnu dubinu. Plakanje tokom radosnih trenutaka pokazuje drugima da se dogodilo nešto duboko značajno.

Na ovaj način, plač od sreće može ojačati društvene veze, podstaći empatiju i stvoriti zajedničke trenutke katarze. Istraživanja su čak pokazala da su ljudi skloniji da ponude pomoć nekome ko plače, bez obzira na to da li su suze izvazane zbog tuge ili radosti.

Pa zašto plačemo kada smo srećni?

Zato što sreća nije jednostavna emocija. Često je isprepletena sa sjećanjem, olakšanjem, strahopoštovanjem i samom težinom značenja. Suze su način na koji mozak obrađuje ovu složenost, obeležava trenutak koji je važan, čak i kada je radostan. Daleko od toga da su kontradikcija, suze radosnoce nas podsećaju da je emocionalni život bogat, neuredan i prije svega duboko ljudski, zaključuje prof. Spir.