Kako sam danima tragao za određenim podacima o djelovanju četničkog pokreta u Crnoj Gori, a u nemogućnosti da pronađem relevantne informacije, odlučio sam da se dopisom za dodatne informacije obratim predsjedniku Skupštine Crne Gore, Andriji Mandiću, saopštio je član Evropskog saveza (ES) i međunarodni sekretar Socijaldemokrata (SD), Miloš Đuričković.

Foto: Evropski savez

On je na mreži X objavio sadržaj dopisa upućenog Mandiću.

“Poštovani gospodine Andrija Mandiću, predsjedniče Skupštine Crne Gore i, što je još važnije, po sopstvenom uvjerenju – četnički vojvodo,

Obraćam Vam se sa iskrenom znatiželjom, u nadi da ćete mi, kao istaknuti poznavalac istorijskih „istina“, pomoći da razriješim jedno nedoumicom zamagljeno poglavlje naše slavne i neslavne prošlosti.

Kako sam danima tragao za određenim podacima o djelovanju četničkog pokreta u Crnoj Gori, a u nemogućnosti da pronađem relevantne informacije, odlučio sam da se dopisom za dodatne informacije obratim predsjedniku Skupštine Crne Gore, Andriji Mandiću.

U nastavku integralno… pic.twitter.com/NR5BkPkzKB

— Miloš Đuričković ???????? (@milosdj) June 17, 2025

Naime, već decenijama pokušavam pronaći makar jedan pouzdan izvor, svjedočanstvo, zapis, fusnotu, grafit ili makar šapat iz daleke 1941-1945. godine koji bi potvrdio da je neki od pripadnika slavnog četničkog pokreta u Crnoj Gori stradao od strane fašističkih okupatora – bilo italijanskih, bilo njemačkih. I, vjerujte, tragao sam širom arhiva, pretraživao požutjele dnevnike, jugoslovenske biltene, pa čak i gledao reprizu „Otpisanih“ – ali ništa. Niti jedan slučaj da je neki četnik stradao od nacista ili fašista. Ni ugriz psa u njemačkoj uniformi, ni zalutali metak, ni slučajno gaženje gusjeničarom Wehrmachta. Ništa.

 Zato mi je Vaš trud da današnje naraštaje ubijedite kako su ti isti četnici bili „otadžbinska vojska“, pa još i „heroji“, posebno fascinantan. Vjerovatno nismo mi dovoljno obrazovani da shvatimo kako se u otadžbinsku borbu može ići tako što se drugarski nazdravlja s okupatorom, dok se švercuje so, rakija i poneki partizanski skalp.

Upravo zato Vas, kao jedinog živućeg vojvodu zapadno od Ravne Gore, molim da mi odgovorite: da li Vi lično, sa Vašim nepresušnim izvorima informacija, imate saznanja da je makar jedan četnik u Crnoj Gori stradao od strane fašističkih okupacionih snaga? Ako postoji – ime, prezime, broj šajkače. Može i dokaz u vidu neisplaćene njemačke penzije za porodicu, ako se radi o greškom ubijenom saradniku.

Razlog mog pitanja nije, ne daj Bože, pokušaj da omalovažim Vaš višedecenijski trud na polju istoriografije i mitotvorstva, već želim – kao što i Vi stalno insistirate – da mladima predstavimo „pravu istinu“. Jer ako su četnici stvarno ginuli od fašista, onda smo mi svi nešto ozbiljno propustili u školi. Ako pak nisu – onda možda, ali samo možda, nisu baš ono što vi uporno tvrdite da jesu: oslobodioci, junaci i mučenici.

U svakom slučaju, unaprijed Vam zahvaljujem na odgovoru i da nastavite da iznosite istorijske fakte – makar i iz privatne zbirke narodnih umotvorina, guslarskih epa i selektivne memorije”, stoji u dopisu.