Riley Jackson iz kompanije Ivy Farm Technologies koja je nalazi u Oxfordu priprema odrezak koji izgleda, miriše i ponaša se kao pravi komad mesa. Ono što ga razlikuje od klasičnog bifteka jeste činjenica da je ovaj nastao u laboratoriji - iz ćelija krave.

Foto: Ilustracija/ Pexels

Cilj je što je moguće više imitirati pravu govedinu.

Za razliku od veganskih alternativa koje se već nalaze u prodaji, poput "slanine" od graška ili sojinih "odrezaka", meso uzgojeno u laboratoriji je biološki pravo meso, samo što nije došlo s farme, već iz laboratorijskog posuđa.

Ova tehnologija, poznata kao kultivisano meso, već se prodaje u nekim djelovima svijeta, a u narednih nekoliko godina mogla bi stići i na police britanskih trgovina i jelovnike restorana - naravno, uz odgovarajuće regulatorno odobrenje.

Zagovornici smatraju da je ovo potencijalno rješenje za sve veći pritisak na okolinu uzrokovan industrijskom proizvodnjom mesa. Tradicionalna farma za uzgoj stoke proizvodi ogromne količine gasova staklene bašte, naročito metana, i troši velike količine vode i zemljišta. Ipak, laboratorijsko meso može se uzgajati u kontrolisanim uslovima, uz znatno manji uticaj na prirodu - barem u teoriji.

Ali, nije sve tako jednostavno. Kritičari tvrde da su koristi za okolinu pretjerano naglašene. Veliki izazov predstavlja ogromna količina energije potrebna za rast ćelija, kao i nedovoljna transparentnost samog procesa. Bez podataka o stvarnim emisijama CO₂ tokom proizvodnje, teško je procijeniti koliko je ova tehnologija zaista održiva.

Kilogram laboratorijskog mesa može proizvesti svega 1,65 kg CO₂ - što je manje od klasične govedine. Ali, u lošijim scenarijima ta brojka raste i do 22 kg, što dovodi u pitanje njegovu "zelenost". Takođe, CO₂ ostaje u atmosferi decenijama, dok metan iz stoke nestaje nakon 12 godina, što dodatno komplikuje poređenja.

Trenutno jedina britanska kompanija koja je podnijela zahtjev za odobrenje proizvodnje jeste upravo Ivy Farm. Njihov plan je da najprije ponude kobasice i burgere koji kombinuju klasično i laboratorijsko meso, kao pristupačniju opciju za široko tržište.

Iako Singapur, SAD i Izrael već dopuštaju prodaju kultivisanog mesa, proizvodi se za sada uglavnom pojavljuju u luksuznim restoranima, zbog visoke cijene i ograničenih kapaciteta proizvodnje. U SAD-u su neka jela od kultivisanog lososa i piletine već u ponudi u restoranima visoke klase.

Ali, postavlja se pitanje: da li ovakvi proizvodi mogu zaista zamijeniti tradicionalno meso, ili su rezervisani samo za elite? Mnogi se boje da bi industrija mogla ostati u rukama nekolicine multinacionalnih kompanija, čime bi se dodatno produbila prehrambena nejednakost.

Dok kompanije poput australijskog Vow eksperimentišu s mesom prepelice koje nije uobičajeno za svakodnevnu ishranu, cilj im nije imitacija već stvaranje nove vrste hrane - ukusne, zdrave i pristupačne. Ali kritičari poput dr Chrisa van Tullekena upozoravaju da ovakve tehnologije više služe interesima investitora nego stvarnim rješenjima za globalnu glad i okoliš.

Na kraju, bez obzira na potencijalne koristi za zdravlje, okoliš ili etiku, o sudbini laboratorijskog mesa odlučiće dvije stvari: ukus i cijena. Ako potrošači budu zadovoljni, moguće je da će ova tehnologija promijeniti način na koji jedemo. Ako ne, ostaće još jedan pokušaj dobre ideje koja nije prošla test tržišta.