Kada se upoznate sa nekim pažnju često privuku njegove oči. Mogu biti duboke, zemljano-braon, bledoplave ili rijetke zelene koje mijenjaju nijansu sa svakim treperenjem svjetlosti.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Oči imaju moć da nas zadrže, da probude prepoznavanje ili radoznalost prije nego što je izgovorena ijedna riječ. Često su prva stvar koju primijetimo kod nekoga, a ponekad i osobina koju najduže pamtimo.

Širom svijeta, ljudske oči obuhvataju širok spektar boja. Braon je ubjedljivo najčešća nijansa, naročito u Africi i Aziji, dok je plava najčešća u sjevernoj i istočnoj Evropi.

Zelena je najređa od svih, javlja se kod svega oko dva odsto svjetske populacije.

Oči boje lješnika unose još više raznovrsnosti, često djelujući kao da se mijenjaju između zelene i braon u zavisnosti od svjetlosti.

Sve je u melaninu
Kako objašnjava Davinija Biver, postdoktorand istraživač sa Univerziteta Bond, odgovor leži u dužici, obojenom prstenu tkiva koji okružuje zenicu. Ovdje pigment melanin ima glavnu ulogu.

Braon oči sadrže veliku koncentraciju melanina, koji apsorbuje svjetlost i stvara tamniji izgled. Plave oči sadrže veoma malo melanina. Njihova boja uopšte ne potiče od pigmenta, već od razlivanja svjetlosti unutar dužice – fizičkog fenomena poznatog kao Tindalov efekat, sličnog onom koji nebo čini plavim.

Kod plavih očiju, kraće talasne dužine svjetlosti (poput plave) rasijavaju se efikasnije od dužih, kao što su crvena ili žuta. Zbog niske koncentracije melanina, manje svjetlosti se apsorbuje, a razlivena plava svjetlost dominira u onome što mi vidimo. Ta plava boja, dakle, nije rezultat pigmenta, već načina na koji svjetlost stupa u interakciju sa strukturom oka.

Zelene oči nastaju kao ravnoteža – umjerena količina melanina uz djelimično razlivanje svjetlosti. Oči boje lješnika su još složenije – neravnomjerna raspodjela melanina u dužici stvara mozaik boja koji se može mijenjati u zavisnosti od okolnog svijetla.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Kakve veze imaju geni?
Genetika boje očiju podjednako je fascinantna.

Dugo se vjerovalo u jednostavan model „braon pobeđuje plavo“, koji kontroliše jedan gen. Međutim, istraživanja su pokazala da je stvarnost mnogo složenija.

Više gena utiče na određivanje boje očiju. To objašnjava zašto djeca u istoj porodici mogu imati potpuno različite boje očiju, kao i zašto dvoje roditelja sa plavim očima mogu imati dijete sa zelenim ili čak svijetlobraon očima.

Boja očiju se mijenja i tokom vremena. Mnoge bebe evropskog porijekla rađaju se sa plavim ili sivim očima jer im je nivo melanina i dalje nizak. Kako se pigment postepeno povećava u prvim godinama života, plave oči mogu postati zelene ili braon.

U odraslom dobu, boja očiju je uglavnom stabilna, ali su sitne promjene u izgledu česte u zavisnosti od svijetla, odjeće ili veličine zenice. Na primer, plavo-sive oči mogu izgledati veoma plavo, veoma sivo ili čak blago zeleno, u zavisnosti od ambijentalnog osvjetljenja.

Trajnije promjene su rijetke, ali mogu se javiti s godinama ili kao posljedica određenih zdravstvenih stanja koja utiču na melanin u dužici.

Prave rijetkosti
Heterohromija – kada je jedno oko različite boje od drugog ili jedna dužica sadrži dvije jasno različite boje – rijetka je, ali upečatljiva retkost. Može biti genetska, posledica povrede ili povezana sa specifičnim zdravstvenim stanjima.

Poznate ličnosti poput Kejt Bosvort i Mile Kunis su primjeri. Očima muzičara Dejvida Bouvija izgledalo je kao da imaju različite boje zbog trajno proširene zenice nakon nesreće, što je stvaralo iluziju heterohromije.

Na kraju, boja očiju je više od puke kombinacije genetike i fizike. Ona je podsjetnik na to kako se biologija i ljepota prepliću. Svaka dužica je kao mali univerzum – prstenovi pigmenta, zlatne mrlje ili tamne braon dubine koje na svjetlosti uvijek izgledaju drugačije.

Oči nam ne samo da omogućavaju da vidimo svijet, već nas i povezuju jedne s drugima.

Bile plave, zelene, braon ili negdje između, svaki par očiju priča jedinstvenu priču – o nasleđu, individualnosti i tihom čudu biti čovjek.