Piše dr Dragutin Papović, predsjednik Političkog savjeta DPS-a:

 

Foto: DPS

Napuštanje poslaničkog kluba i partije gospođe Drite Lole i posebno gospodina Nikole Janovića poslužilo je kao povod za razne kritike DPS-a. Kritike je objedinio glavni urednik „Pobjede“ Nenad Zečević u uredničkom komentaru „DPS na prekretnici: Nije dobro kada odlaze evropski i svjetski šampioni“. Gospodin Zečević je naveo „da partijski vrh ne prepoznaje ni unutrašnje nezadovoljstvo ni potrebe kadrova koji žele promjene“, da DPS mora „vratiti unutrašnju demokratiju, otvoriti prostor za autonomiju mišljenja, postati institucija koja raste kroz kritiku“ i na kraju da je DPS kaznio Nikolu Janovića i Dritu Lolu, jer pripadaju ljudima „koji misle svojom glavom i koji se po obrascu sklanjaju iz ključnih partijskih strukturaodmah nakon što javno zastupaju stavove suprotne dominantnom partijskom stavu“.

Da bi se odgovorilo na ove optužbe, najprije jepotrebno ukazati na osnove fukcionisanja političkih partija. Svaka politička partija je zasnovana napartijskom programu i hijerarhiji koji su ustanovljeni i usvojeni na osnovu statutarnih procedura. Svaki član partije je dužan da sprovodi politiku i poštuje hijerahiju koje su, prema statutu, izglasali članovi i partijski organi. Poštovanje programa i hijerarhije zove se partijska disciplina i bez nje ne može funkcionisati, ne samo partija, nego ni jednaorganizacija. Što je jača disciplina, to je veća šansa zauspjeh partije.

Ovo nije popularno u Crnoj Gori đe su se vazda naglašeno cijenile samovolja i anarhija, aojačavale ih samoljublje i sebičnost. Ko god nijespreman da podnese partijsku disciplinu, onda za njega nije članstvo u partiji i ima drugačije mogućnosti političkog djelovanja – od apstinencije do simpatizerstva. Ukoliko neko od partijskih članova ili funkcionera nije zadovoljan programom i hijerarhijom može pokrenuti proceduru izmjene partijskog programa i smjenu funkcionera. Za to je potrebna većina u partijskim organima. To se zove unutarpartijska demokratija.

 
Da li je program partije razlog odlaska ljudi „koji misle svojom glavom“? Osnove programa DPS-a suiste od 2001. godine. To su: demokratska, nezavisna, suverena, antifašistička, građanska, evroatlantska, socijalna i sekularna Crna Gora. DPS je ubjedljivo ostvarila svoj program, jer je on postao osnova sadašnjeg Ustava. Na osnovu toga se DPS profilisao kao državotvorna partija, jasnih i konstantnih programskih načela. Zato se ne može prihvatiti izgovor da je neko 2025., poslije višegodišnjeg članstva i obavljanja visokih partijskih i državnih funkcija, odlučio da napusti DPS zbog programskih razloga. Uz to, oni koji su od promjene vlasti 2020.imali, navodno, drugačije programske ideje mogli su da ih predstave na partijskim kongresima 2021. i2025. i da za to traže podršku članova i organa partije. Nijesu to uradili, tako da nije tačna ocjena Zečevića da DPS ne prepoznaje potrebe kadrova koji, navodno, žele promjene. Prije će biti da ti kadrovi nijesu htjeli da svoje zamisli u partiji ostvare statutarnom procedurom.

Zečević poziva DPS da vrati unutrašnju demokratiju. Izgleda da mu je promaklo da je DPS u sklopu partijske reforme sproveo direktne izbore za najvažnije partijske funkcije. DPS je jedina partija u Crnoj Gori koja je delegatske, zamijenila neposrednim i tajnim izborima za funkcionere. Tako su članovi partije direktno birali sadašnje predsjednike opštinskih odbora, potpredsjednike i predsjednika partije. Zar to nije primjer unutarpartijske demokratije?

Svi koje Zečević brani uuredničkom komentaru imali su priliku da se kandiduju za te funkcije i da provjere sopstvenu moći popularnost kod članova partije, ali to nijesu uradili. Na tim izborima je učestvovalo oko 17.000 članova partije i oni su dali ubjedljivu podršku sadašnjem rukovodstvu. Svako je mogao da se kandiduje i da vodi unutarstranačku kampanju, tako da su neuvjerljive optužbe o manjku stranačke demokratije.

Nije tačna ni primjedba da „kadrovi koji žele promjene“ u partiji nijesu dobili adekvatnu priliku. Od 2020. Lola i Janović su bili u vrhu partije i uz to na poslaničkim funkcijama. Oboje su istakli da se s partijom već tada nijesu slagali u nekim pitanjima. Iako ni do danas nijesu objasnili u čemu se konkretno nijesu slagali s partijskom politikom, partija ih je uvažavala i omogućila im da ostanu na visokim funkcijama. Zar to nije dokaz da je DPS uvažavao njihovu autonomiju mišljenja i da je dozvolio kritiku? Da se poštovala njihova kritička autonomija svjedoči argument da DPS, uprkos javno iskazanom neslaganju, nije isključio Lolu i Janovića, već su oni svojevoljno napustili partiju. Zato je teza Zečevića da se iz DPS-a sklanjaju ljudi „koji misle svojom glavom“ netačna. U DPS se dolazi i odlazi isključivosvojevoljno i to uz, kako je i Zečević primijetio, dostojanstven (gospodstven) odnos.

DPS je svakom funkcioneru, a prije svega svakom poslaniku, dao priliku da u okviru partijskog programa i hijerarhije, pokaže politički kvalitet i radnu sposobnost. Ono što su uvažena gospođa Lola i cijenjeni gospodin Janović, ali i ostali poslanici pokazali, isključivo je rezultat njihovog slobodnog izbora, zalaganja i znanja, a ne partijskih ograničenja.

Lola i Janović su uspješni i ugledni u svojim profesijama i nesumnjivo su zaslužni za popularizaciju DPS-a, ali je i DPS jednako zaslužan za njihove političke karijere. Sigurno je da partiju nijesu napustili ni zbog programa, ni zbog nedostatka unutapartijske demokratije, a ni zbog neuvažavanja njihovih ličnih i profesionalnih odlika.

Gospodin Zečević je ocijenio da nije dobro kada odlaze evropski i svjetski šampioni. Pošto je uveo sportski rječnik u političku temu, onda se mora istaći da partija i politika imaju dosta sličnosti s timskim sportovima. U partijama i sportskim timovima, hijerarhija, odnosno selektor i stručni štab postavljaju strategiju i taktiku igre, a igrači su dužni da tosprovode, uključujući i kapitena koji je šampion. Svako može da bira da li će da igra za tim ili će da ode iz tima. Srećno bilo u oba slučaja!