Vlajko Labudović i Milorad Šekularac dvojica heroja iz Berana postali su pravi rekorderi u akcijama dobrovoljnog davanja krvi. Zajedno su spasili preko 330 života.

Foto: Ilustracija/ Pixabay

Koraci kojima decenijama dva Beranca hodaju u ritmu solidarnosti, u gradu su simbol humanosti, u statistici rekorderi.

Vlajko Labudović je svakom kapljom svoje krvi spasao 179 života. Milorad Šekularac broji 154 donacije. Iako su godine postavile granicu, dva penzionera redovno obilaze Zavod za transfuziju krvi, da motivišu mlade i sa njima podijele svoje iskustva.

Za Vlajka i Mika dobročinstvo je počelo u srednjoj školi. Tako su krenuli da grade most između svojih srca i nečije nade. Taj lanac nije se prekidao decenijama.

"Za sebe mogu reći da sam čovjek široke i plemenite duše, veliko i hrabrog srca, jer sam nesebično darivao u svim segmentima života, što svjedoči da je moralo da oslabi. Sad mi rad pomaže tzv. aparat pesmejker već četiri godine, ali ne zbog davanja krvi", kaže Vlajko Labudović.

"Čudan je to osjećaj, to čovjek ne može da opiše kako je to zadovoljstvo kadada krv i kada je svjestan i kad čuje da nekome treba pomoć i da mu pomogne. Tako da to je nešto uzvišeno", ističe Šekularac.

Iz te uzvišenosti nastajala su nova prijateljstva i kumstva, dar koji je činio čuda i koji ne poznaje ni vjeru, niti naciju.

"Krv je ista za sve, teče iz vena isto. Nikad nisam gledao, kako sam rano počeo da dajem krv, ne znam gdje sam sve stigao, ali nikad nikog nisam znao, jednostavno sam učestvovao u akcijama i davao, jer znam da će nekom pomoći i spasiti život, što je i svrha davalaca krvi", kaže Labudović.

"Nešto sam onako sabirao, iz naše kuće, naše porodice, otprilike oko 203-204 litra krvi je poklonjeno nekome", kaže Šekularac.

Atmosfera u kojoj su spojeni ljudi koji svojim primjerima podstiču humanost.

Davaoci koje je ekipa TVCG zatekla u Zavodu za transfuziju krvi ističu da žele da ta krv nekome pomogne i život spasi, te da je to i ljudska obaveza.

"Izuzetno važna djelatnost kojom se mi bavimo, bez njih ne bi mogla da postoji. Tu bi bilo i te kako značajan broj pacijenata, bolesti, koje bi se završile na najgori mogući način kada dobrovoljnih davalaca ne bi bilo", objašnjava dr Budimir Ivanović iz Zavoda za transfuziju krvi Berane.

Vlajko i Milorad svoje životne uspjehe mjere dobrim dijelima. Taj primjer slijede generacije koje će ispisivati nove priče o solidarnosti i u čijim venama je nova šansa za nečiji život.