Tunelom koji je prokopan do depoa Višeg suda u Podgorici državi Crnoj Gori napravljena je velika i trajna šteta, a bezbjednosni sektor je pretrpio najveću ili jednu od najvećih sramota u svom radu ikada, ocijenio je sudija Osnovnog suda u Podgorici Borko Lončar u obrazloženju presude u predmetu "Tunel".

Foto: Vlada CG

Tom prilikom krivične odgovornosti su oslobođeni Katarina Baćović, Marjan Vuljaj, Nikola Milačić, Predrag Mirotić, Vladimir Erić, Veljko Marković, Milan Marković i Dejan Jovanović. U obrazloženju presude je navedeno da motiv kopanja tunela nije poznat, ali da je utvrđena sramota bezbjednosnog sektora. Naglašeno je da tunel u centru grada koji je danima kopan nijesu otkrili službenici bezbjednosnog sektora i da je u pitanju predmet u kojem je dostavljen najveći broj dokaza, a da ni za jedan DNK trag nije utvrđeno kome pripada.

"Motiv kopanja tunela do depoa Višeg suda u Podgorici nije utvrđen u ovom postupku. Oduzeti predmeti koji se nalaze na konačnoj listi, a čija je vrijednost nešto preko 11.000 eura, teško da se mogu prihvatiti kao motiv, jer ovu tešku građevinsku djelatnost niko zbog toga ne bi radio. Nema dokaza da su motiv bili droga ili neki drugi predmeti iz drugih spisa, a osim toga, onaj ko je kopao tunel, ako je već preduzeo sve ove građevinske radove, životno je logično da je mogao i saznati gdje se nalaze predmeti koji bi bili cilj, tako da je i taj motiv sa životnog i logičnog rezonovanja teško prihvatiti. Ne ulazeći u dalje moguće razloge, jer to nije uspio ni postupajući tužilac, iako je radio maksimalno predano, može se izvesti jedan zaključak koji je zasad siguran: ovim tunelom je Crnoj Gori kao državi napravljena velika i trajna šteta, a bezbjednosni sektor je pretrpio najveću ili jednu od najvećih sramota u svom radu ikada. U centru Podgorice, glavnog grada Crne Gore, gdje su smještene brojne najvažnije državne institucije, koje su štićene, sa štićenim ličnostima, dogodilo se kopanje tunela oko 30 metara ispod ulice od podruma susjedne zgrade do depoa Višeg suda u Podgorici, što je zahtijevalo ozbiljne građevinske radove, koji su za posljedicu imali u bukvalnom smislu kopanje temelja sistema. To je zasad jedina ozbiljna i poznata šteta kao posljedica ovog tunela", piše u obrazloženju presude, u koju je "Dan" imao uvid.
 
Tunel nisu otkrili, ali su požurili da ga zatrpaju

U presudi je ukazano da je odnos prema vještaku građevinske struke koja je bila na licu mjesta bio takav da nije mogla obaviti svoj zadatak na način kako se obavlja, pa je na glavni pretres pristupila s ograničenim podacima.

"To je za posljedicu imalo da je sud na pretresu odredio građevinsko vještačenje koje ranije nije obavljeno, iz nepoznatih razloga, iako je u spisima bila naredba o tom vještačenju. Grupa za protivdiverzionu zaštitu dostavila je jedan zapisnik o pregledu tunela tek na traženje suda, a koji se odnosi na pregled tunela u dijelu od petnaestak metara, a ne u cijeloj dužini. Dakle, iz svega navedenog, sud zaključuje da bezbjednosni sektor ne samo da nije spriječio kopanje tunela, i ne samo da ga nije otkrio, nego je dozvolio da se prokopani tunel prije okončanja sudskog postupka zatvori i zatrpa, te da se neke istražne radnje i ne preduzmu kvalitetno, a koji niz propusta dovodi do zaključka o ozbiljnoj nestručnosti u toj oblasti osoba koje su propustile da sa mjesta na kojima su se u to vrijeme nalazile spriječe kopanje tunela, da ga makar otkriju, a u konačnom da ga ne zatvore zbog daljeg postupka. U svakom slučaju, bilo iz kriminalnih ili nekih drugih razloga, tunel ostaje sramota za one koju su radili na njemu zbog štete koju je društvu nanio, kao i za one koji su pomogli u svemu tome bilo činjenjem ili nečinjenjem. Za optužene u ovom predmetu nema dokaza da su izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret iz prethodno navedenih razloga", zaključio je sudija Lončar.

Obrazlažući presudu na nešto više od 140 stranica, sud je izveo još jedan zaključak: tunel nije otkriven radom bezbjednosnih organa, nego igrom sudbine od strane zaposlene službenice tog suda. Ta zaposlena je 11. septembra 2023. godine, iza ponoći, vršila popis nedostajućih stvari u depou pošto je utvrđeno da se desila vidna premetačina i nakon što je obavljen uviđaj.

"Isto tako, sud izvodi još jedan zaključak: vještak Jovanović iz Forenzičkog centra je na glavnom pretresu izjavila da je ovo predmet sa najviše dostavljenih tragova na vještačenje u istoriji, ali bez uspjeha jer ni na jednom tragu iz stana, podruma, tunela, otvora, deopa Višeg suda u Podgorici i slično nije utvrđeno od koga potiče. Dakle, to znači da je neko bio u stanu, zatim u podrumu, neko je kopao danima i noćima (a prema vještačenju vještaka građevinske struke, dnevno je moglo da se kopa kubik do dva zemlje, a pronađeno je preko 20 kubika), ušao u depo suda, vršio premetačinu predmeta, odvaljivao vrata, otuđivao predmete, pa se nakon toga vratio tunelom, a da nije ostavio ni jedan jedini trag iza sebe. Po ocjeni suda, to je više nego indikativno", navodi se u presudi.

Fotografija lažne lične nije dokaz

Sudija Lončar je zaključio da nema dokaza da su optuženi imali svijest o bilo kakvoj kriminalnoj grupi, niti ima dokaza da su imali namjeru da vrše krivična djela teške krađe u sklopu te grupe. Osim toga, ocijenjeno je i da nema dokaza da je okrivljena Baćović počinila krivično djelo falsifikovanje isprave, iako se u spisima predmeta nalazi fotografija lažne lične karte. Međutim, za sud nije dovoljna fotografija, već je potreban original dokument.

"Iz spisa predmeta proizilazi da lična karta sa imenom Andrijana Marić nije fizički pronađena, odnosno nije dokazano da je postojala u materijalnom obliku, a u predmetu postoji samo sačinjena slika lične karte iz telefona. Sud ukazuje da je isprava u krivičnopravnom smislu svaki dokument sposoban da služi kao dokaz o nekoj činjenici koja može imati pravni značaj, pri čemu javna isprava uživa posebnu zaštitu. Predmet krivičnog djela falsifikovanje isprave može biti samo dokument koji može da se koristi u pravnom saobraćaju, dok fotokopija dokumenta, ako nije ovjerena od strane suda, nema svojstvo isprave. Slika lične karte iz telefonske prepiske koja nije ovjerena sama po sebi ne može predstavljati javnu ispravu u smislu krivičnog zakonodavstva. Dakle, samo dokument koji ima svojstvo javne isprave može biti predmet zaštite u smislu krivičnog djela. Obične kopije i slike na ulaze u tu kategoriju", pojasnio je sudija Lončar.

Sudija je ukazao i na kontradiktornosti u izjavama svjedoka koji su bili na licu mjesta, ali i na odluku Vlade da zatvore tunel, čime je onemogućeno dalje izvođenje dokaza na licu mjesta.

"Snimka prolaska robota kroz cijeli tunel nakon pribavljanja svih snimaka iz tunela nije bilo, a zabilježeni su samo snimci ulaska robota u tunel u određenoj mjeri sa jedne i druge strane. Dakle, postoje kontradiktornosti u iskazima aktera koji su bili na licu mjesta u odnosu na bitne događaje sa uviđaja, što je takođe indikativno. Na sve navedeno sud ukazuje zbog činjenice što je za tunel – kao lice mjesta krivičnog djela, od strane tadašnje izvršne vlasti – Vlade Crne Gore, odlučeno da se dovede u ranije stanje, odnosno da se zatvori, u kom pravcu je angažovana jedna privatna firma i u kom pravcu je sud izveo dokaze. Zaključak Vlade o tome donijet je dana 28.9.2023. godine, a radovi zatrpavanja tunela ugradnjom pumpanog betona od 31 kubik, s pratećim radovima, shodno ugovoru od 5.10.2023. godine iznosili su 9.317 eura", notirano je u sudskoj odluci.