Prijave koje je nekadašnja specijalna tužiteljka Lidija Mitrović podnijela protiv svojih kolega , prema mišljanju advokata Veselina Radulovića nemaju pravnu snagu, tim prije što je, kako dodaje , podnosilac osoba koja je u bjekstvu i pravosnažno osuđena za koruptivno krivično djelo.

Foto: PR centar, arhiva

A sa koje adrese je Mitrović slala prijave , nije jednostavno utvrditi jer postoje brojni načini za prikrivanje , pojašnjava IT stručnjak Dejan Abazović . Ali, kako ističe , ipak, ni jedna od tehnika ne garantuje potpunu anonimnost

Krivične prijave koje je bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović iz bjekstva podnijela protiv specijalnih tužilaca Vladimira Novovića i Miloša Šoškića, kao i sudskog vještaka Nemanje Nikolića, prema mišljenju advokata Veselina Radulovića, nemaju težinu.

"Nije sporno da svako ima pravo da podnese krivičnu prijavu. Međutim, kada se prijava podnese protiv visokih funkcionera pravosuđa, a podnosilac je osoba koja je pravosnažno osuđena za koruptivno krivično djelo i trenutno je u bjekstvu, a prethodno je decenijama bila važan dio tog pravosuđa, prvo kao sudija i onda i kao specijalna tužiteljka, onda takva prijava svakako nema težinu", navodi Radulović. 

U prijavi Vrhovnom državnom tužilaštvu Mitrović tvrdi da je osuđena na osnovu neistinitih podataka, proizvoljnih obračuna i u montiranom procesu.

No, za te navode, kako ističe Radulović, nisu priloženi nikakvi dokazi, pa se stiče utisak da je riječ samo o reakciji osuđene osobe.

"Ako je gospođa Mitrović imala saznanja i dokaze o krivičnim djelima, imala je i vremena i prilike da to procesuira kada je bila dio tog sistema. Zato njena prijava iz bjekstva sada izgleda samo kao loš pokušaj odbrane za djela zbog kojih je osuđena. A treba ipak podsjetiti da je ona osuđena zbog toga što je u svojstvu specijalne tužiteljke primijenila u jednom slučaju institut odloženog krivičnog gonjenja", kaže Radulović.

A kako je Mitrović poslala krivične prijave, odnosno da li je moguće utvrditi sa koje adrese, pitali smo IT stručnjaka Dejana Abazovića.

"Kada neko želi da prikrije svoj digitalni trag, prvi je korak često korištenje virtuelne privatne mreže. VPN usmjerava sav internet saobraćaj kroz udaljeni server, često u drugoj državi, i mijenja IP adresu tako da izgleda kao da dolazi sa tog servera, a ne sa stvarnog uređaja. Osim toga, VPN enkriptuje podatke što sprečava internet provajdera da vidi koje stranice korisnik posjećuje", ističe Abazović. 

Pri prikrivanju identiteta važan je, kaže Abazović, način na koji korisnik otvara naloge na različitim platformama.

"Umjesto korištenja ličnog broja telefona, sve češće se koriste jednokratne eSIM kartice One se mogu kupiti online kriptovalutama ili gotovinom bez popunjavanja ličnih podataka. Ista kartica se koristi samo za aktivaciju naloga, nakon čega se odbacuje. Takođe, koriste se takozvani disposable email serveri koji omogućavaju kreiranje privremene adrese u roku od nekoliko sekundi, bez lozinke i bez ikakve verifikacije. Ove adrese žive od nekoliko minuta do nekoliko dana i potpuno su odvojene od korisnikovog stvarnog identitetaž", pojašnjava sagovornik RCG. 

Kada se sve to iskombinuje, korisnik ostavlja jako malo tragova koje bi klasična istraga mogla pronaći.

Ipak, kako zaključuje Abazović, uz sudske naloge za provajdere koji vode evidenciju ili imaju naloge za pristup, moguće je ući u trag počiniocu uz dobru digitalnu forenziku i međunarodnu saradnju.