U Buniji, užurbanom gradu na sjeveroistoku Konga, oglasili su se alarmi, a potom i širom svijeta. Granice su naglo zatvorene, letovi su preusmjereni čak do Sjedinjenih Država, a reprezentacija te države za Svjetsko prvenstvo trenutno je u karantinu u Belgiji.

Foto: Ilustracija/Pixabay

Ipak, ovdje u Buniji, u samom središtu krize, uobičajenih naznaka organizovane reakcije – veliki medicinski šatori, ljekari u zatvorenim bijelim zaštitnim odijelima i naočarima i pacijenti u strogoj izolaciji – još uvijek nema na vidiku.

Umjesto toga, tek se organizuje osnovna humanitarna operacija. U subotu, ispred glavne bolnice u Buniji radnici su zakucavali eksere i podizali šatore nekoliko metara od glavnog ulaza, u paničnoj trci da izgrade nekoliko izolacionih odjeljenja gdje bi pacijenti mogli biti pregledani i liječeni.

"Virus je daleko ispred nas", rekao je Ahmed Mahat, menadžer organizacije Međunarodni medicinski korpus, koja gradi dva izolaciona odjeljenja. "I širi se brzo."

Svijet pokušava da drži korak sa situacijom u Kongu. Zatečen nespreman epidemijom koja je otkrivena katastrofalno kasno, možda čak dva mjeseca nakon što je počela, međunarodni odgovor na krizu tek se formira.

Gotovo ništa nije bilo spremno kada je 15. maja potvrđen prvi pacijent zaražen rijetkom vrstom virusa bundibugjo. Ubrzo nakon toga, Maki Mbavugha, terenski menadžer Međunarodnog komiteta za spasavanje, kontaktirao je lokalnu zdravstvenu službu da provjeri imaju li zalihe zaštitne opreme. Zatekao je prazne police.

"Nula", rekao je. "Svi su bili potpuno nespremni."

The New York Times: Tajno putovanje predsjednika Tajvana u Afriku

Dodao je da su smanjenja američke pomoći predsjednika Donalda Trampa dodatno pogoršala krizu. Da američko finansiranje Konga prošle godine nije bilo drastično smanjeno, "možda bi se alarmi oglasili ranije", rekao je Mbavugha, ponavljajući stav koji dijeli veliki dio humanitarne zajednice.

A kada su veće humanitarne organizacije pokušale da pronađu lokalne partnere kako bi pojačale odgovor na ebolu, mnoge organizacije više nijesu postojale, pošto su zatvorene nakon što je prošle godine presušilo finansiranje, rekao je on.

Virus nije bio samo rijetka vrsta, za koju ne postoji ni lijek ni vakcina, a dostupno je veoma malo testova na terenu, već je uveliko ispred humanitarnih radnika koji pokušavaju da ga obuzdaju. Prije samo nedjelju dana Svjetska zdravstvena organizacija procjenjivala je da se 246 ljudi zarazilo virusom, uglavnom u području oko Bunije i obližnjeg distrikta.

U ponedjeljak je SZO saopštila da postoji najmanje 900 sumnjivih slučajeva i 220 sumnjivih smrtnih ishoda, što je ubrzanje koje su, u tako ranoj fazi epidemije, stručnjaci opisali kao zastrašujuće. Manje od dvije sedmice nakon proglašenja epidemije ebole, ona je već postala treća najveća zabilježena epidemija.

Čak i sada, gotovo sve fali. Kongoanski zdravstveni radnici koji liječe pacijente ili sahranjuju mrtve nemaju osnovnu zaštitnu opremu. Apoteke u Buniji nemaju više zaliha sredstava za dezinfekciju ruku. A što je ključno, samo mali broj testova svakodnevno se obrađuje u državnoj laboratoriji u gradu.

The New York Times: Šta je hantavirus i kako je dospio na kruzer?

Humanitarni zvaničnici upoznati sa radom laboratorije kažu da se većinom dana obradi oko 40 testova, a jednog dana samo 20, jer je nestalo goriva za generator koji je napaja.

Najviše od svega, humanitarnim radnicima fali vremena. Budući da toliko zaostaju za virusom, intervencija je postala manje pitanje pobjede nad ebolom, a više pokušaj da se uspori njeno nezaustavljivo širenje regionom. Iako je epidemija koncentrisana u Ituriju, ratom razorenoj provinciji čiji je glavni grad Bunija, virus je otkriven i u još dvije provincije, kao i u susjednoj Ugandi.

Jedan američki zvaničnik, koji je govorio anonimno zbog osjetljivosti procjena, rekao je da vlasti smatraju veoma vjerovatnim da se virus proširio i na Južni Sudan.

Ebola je veoma zarazna bolest koja se prenosi tjelesnim tečnostima. Vjeruje se da su određene vrste slijepih miševa prirodni domaćini virusa koji izazivaju ebolu. Do sada su zabilježene samo još dvije epidemije vrste bundibugjo, čija je stopa smrtnosti oko 40 odsto.

Ovo je sedamnaesta epidemija ebole u Kongu, više nego u bilo kojoj drugoj zemlji od kada je bolest tamo otkrivena 1976. godine. Za Buniju, zeleni grad na rubu bujne prašume, epidemija je samo najnovija u nizu katastrofa.

U grad sam stigao u petak avionom mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, uglavnom iz Južne Azije. Oni su dio dugogodišnjih pokušaja da se uspostavi mir u oblasti gdje su etničko rivalstvo i bogati resursi, zlato, drvo i kafa, doveli do decenija sukoba.

Suprotstavljene milicije zauzele su Buniju početkom 2000-ih, boreći se za kontrolu u sukobima koji su do 2003. postali toliko intenzivni da je Francuska rasporedila vojsku kako bi nametnula mir.

Sada je vlast ponovo u Buniji, ali okolna sela kontroliše mnoštvo naoružanih grupa formiranih uglavnom po etničkim linijama, iako se jedna posebno brutalna grupa zaklela na odnost Islamskoj državi.

Te etničke tenzije vjerovatno će oblikovati i odgovor na ebolu. Za grad su planirana dva izolaciona odjeljenja, po jedno za kvartove u kojima dominiraju Heme i Lendu narodi, glavne suparničke etničke grupe.

Godine sukoba dodatno su razorile zajednice u kojima teorije zavjere o eboli imaju naročito snažno uporište. Dok humanitarni radnici užurbano grade izolaciona odjeljenja, suočavaju se sa bijesnim masama koje ih optužuju da su na neki način odgovorne za virus.

Mladi se kupaju u hotelskom bazenu u Buniji, središtu epidemije ebole u Demokratskoj Republici Kongo, 23. maja 2026. godine

Posljednjih dana razjarene mase spalile su jedno izolaciono odjeljenje u Rvampari, nedaleko od Bunije, i drugo u Mongbvaliju, malom rudarskom gradu sjeverno od grada, za koji stručnjaci vjeruju da je vjerovatno epicentar epidemije.

Sahrane predstavljaju posebno osjetljivu tačku. U ruralnim područjima ljudi često insistiraju da mrtve sahrane po tradicionalnim običajima, koji podrazumijevaju mnogo dodirivanja tijela, iako je to ujedno i savršen način za širenje bolesti.

U Buniji mnogi tek počinju da shvataju razmjere epidemije koja raste. Neki stanovnici djelovali su kao da je ne shvataju ozbiljno, pa su se posljednjih dana prskali po javnim bazenima ili se sastajali sa prijateljima u saunama, popularnom obliku zabave.

Ali zabrinutost sve više raste. U petak uveče, Džoel Mugisa, tridesetogodišnji ljekar, obilazio je apoteke tražeći sredstvo za dezinfekciju ruku. Svaka prodavnica je rasprodala zalihe.

Rekao je da još ne paniči, ali da ga brinu drugi ljudi i raširena sklonost teorijama zavjere. "Ljudi ne shvataju ebolu ozbiljno", rekao je prije nego što je nestao u noći. "To je glavni problem".