Vrhovni sud Crne Gore odbacio je kao nedozvoljen zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo Vrhovno državno tužilaštvo VDT u predmetu poznatom kao „Telekom“, ocjenjujući da krivični postupak formalno nije ni započet, pa samim tim nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za korišćenje ovog vanrednog pravnog lijeka.

Foto: Arhiva/MediaBiro

Zahtjev VDT-a odnosio se na preispitivanje odluke vijeća Višeg suda u Podgorici u predmetu protiv Mila Đukanovića, Ane Đukanović, Veselina Barovića, Olega Obradovića, Damjana Hoste i Tomaša Marvaia.

U obrazloženju odluke Vrhovni sud navodi da odluka Višeg suda nema karakter konačne odluke o krivičnoj odgovornosti, već predstavlja procesnu odluku kojom je omogućeno sprovođenje određenih dokaznih radnji i vraćanje predmeta sudiji za istragu na ponovno odlučivanje.

“Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije sredstvo za ponovno vođenje postupka niti treći stepen suđenja”, navodi se u rješenju Vrhovnog suda, uz pojašnjenje da se taj vanredni pravni lijek može koristiti isključivo protiv pravosnažnih sudskih odluka.

Sud je upozorio da bi prihvatanje stava Vrhovnog državnog tužilaštva praktično značilo pretvaranje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u mehanizam kontrole svih izviđajnih i istražnih radnji, što, kako je ocijenjeno, nije cilj niti smisao ovog pravnog instituta.

 
Vrhovni sud je ocijenio i da odluke donesene u fazi izviđaja nemaju karakter meritornog odlučivanja o krivičnoj stvari, jer se u toj fazi ne odlučuje konačno o krivičnoj odgovornosti bilo kog lica.

Sud se osvrnuo i na navode VDT-a koji su se odnosili na zastarjelost krivičnog gonjenja i ovlašćenja Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, ali je zaključio da o tim pitanjima nije moguće odlučivati kroz zahtjev za zaštitu zakonitosti u trenutnoj fazi postupka.

Posebno značajan dio obrazloženja odnosi se na stav suda da Vrhovno državno tužilaštvo nema procesni interes za podnošenje ovog zahtjeva. Vrhovni sud podsjeća da je Specijalno državno tužilaštvo ranije odbacilo krivičnu prijavu, nakon čega je funkcija gonjenja prešla na oštećenog kao supsidijarnog tužioca, odnosno Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa.

“Upravo sprovođenje dokaznih radnji, čijem se sprovođenju Vrhovno državno tužilaštvo sada protivi, moglo bi omogućiti tužilaštvu da ponovo preuzme gonjenje u predmetu”, navodi se u odluci.

Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, ističući da se pravičnost postupka cijeni kao cjelina, te da eventualni nedostaci iz ranih faza postupka mogu biti otklonjeni tokom daljeg vođenja procesa.

Sud je naglasio i da je isti pravni stav zauzimao i u ranijim predmetima, ukazujući na kontinuitet sudske prakse kada je riječ o nedozvoljenosti zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv procesnih odluka koje nijesu konačne.

Iz svih navedenih razloga, zahtjev Vrhovnog državnog tužilaštva je odbačen kao nedozvoljen.