Slogan „Albanija nije na prodaju“ otkriva naciju koja poštuje samu sebe i koja neće prodati svoju dušu zarad investicija, piše Lea Ipi, profesorica političke istorije i filozofije na London School of Economics.

Foto: YT screenshot/ CBC news

„Tako smo ga pronašli. Doplivali smo do ostrva, bosi smo se popeli do vrha i ostali potpuno očarani. Tokom mnogo godina razvila se prilika da pomognemo da se ostvari njegov puni potencijal“.

Da je žena koja je govorila o svojoj želji da unaprijedi jedno strano ostrvo stigla čamcem krijumčara, njen san bi vjerovatno bio ugašen u nekom od centara za zadržavanje migranata koje je albanska vlada nedavno izgradila u saradnji sa Italijom. Međutim, plovilo o kojem je riječ bila je višemilionska jahta, a žena koja se bosa penjala do vrha bila je Ivanka Tramp. Za ostvarenje tog sna bilo je dovoljno pozvati premijera zemlje, Edija Ramu, i uključiti njenog supruga, Džereda Kušnera, kao i jednu od njegovih kompanija, kako bi zaštićeno područje divlje prirode pretvorili u luksuzni kompleks nekretnina.

Albanska vlada tvrdi da nikakav sporazum još nije konačno zaključen. Ipak, svoje oduševljenje nije ni pokušala da sakrije. Teško joj je to zamjeriti. Nakon decenija tranzicije iz komunizma u kapitalizam i dugotrajnih pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, Albanija je zbog emigracije izgubila više od 1,2 miliona građana. Zemlja ima nizak nivo industrijske proizvodnje, poljoprivredni sektor kojem je očajnički potrebna modernizacija i visoko obrazovanje koje se nalazi u krizi još od privatizacije univerziteta devedesetih godina. Pošto nema značajan industrijski, finansijski ni ljudski kapital koji može ponuditi na globalnom tržištu, jedino što joj je preostalo da prodaje jeste priroda. Čak je i razvoj turizma, koji posljednjih godina bilježi rast, zahtijevao intenzivnu državnu kampanju za poboljšanje imidža zemlje.

Lako je pozivati na održivi razvoj i zaštitu životne sredine, ali ih je teško i skupo sprovesti u djelo. U uslovima globalne konkurencije, tržište nekretnina i luksuzni turizam mnogo brže stvaraju privredni rast, čak i kada povećavaju nejednakost i iscrpljuju prirodne resurse. Modeli koji se danas nude Albaniji isti su oni koje su bogatije zemlje primjenjivale prije trideset godina i zbog kojih danas žale.

Albanci znaju da špekulacije nekretninama bez snažne podrške države znače da će obični građani sve teže moći da kupe stan ili plate kiriju. Znaju i da luksuzni turizam znači da će odmor u sopstvenoj zemlji postati privilegija malobrojnih. Pošto gotovo da nema sindikata, a radnički pokret postoji uglavnom samo na snimcima prvomajskih parada iz komunističkog perioda, uslovi rada su toliko eksploatatorski da su poslove koji nastaju spremni da prihvate samo ljudi iz još siromašnijih i očajnijih zemalja. Albanci jednostavno spakuju stvari i odlaze u druge države, gdje se često suočavaju sa uvredama i ksenofobijom. Trpe u tišini, uvjereni da je to cijena koju moraju platiti kako bi njihova djeca imala bolju budućnost.

U maju 2025. godine vladajuća Socijalistička partija pobijedila je na izborima četvrti put zaredom. Izlaznost od oko 44 odsto bila je istorijski najniža, uprkos tome što je dijaspori prvi put omogućeno glasanje. Nije bilo izbornog programa, niti ozbiljne rasprave sa opozicijom, čiji je lider Sali Beriša na društvenim mrežama vlade uglavnom prikazivan kao sova. U zemlji u kojoj više od 90 odsto građana podržava evropske integracije, bilo je dovoljno prekriti bilborde fotografijama evropskih pasoša i neprestano ponavljati jedan datum: ulazak u Evropsku uniju do 2030. godine.

To je i druga strana evropskih integracija: kritika vlade postaje isto što i protivljenje Evropi. Ne postoji izbor između različitih vizija društva, već samo između različitih upravljača istim, navodno neizbježnim putem razvoja. Kada se politika svede na tehnokratsko upravljanje, jedina prizma kroz koju se posmatra politički sukob postaje „korupcija“, kao da je ona upisana u gene postkomunističkih društava, kao da problem predstavljaju pojedinačni prestupi, a ne sama pravila sistema.

Godinama su Albanci to prihvatali sa istim fatalizmom kojim se prihvata prirodna katastrofa. Sada mladi pružaju otpor. Aktuelni protesti usmjereni su protiv nedavno usvojenog zakona o strateškim investicijama, koji dodatno učvršćuje uticaj oligarha nad državom. Situacija je eskalirala kada je teška mehanizacija ušla u zaštićeno obalno močvarno područje, a snimak koji se brzo proširio internetom pokazao je privatne obezbjeđivače kako tuku jednog demonstranta dok je državna policija samo posmatrala.

Generacija koja je odrastala uz poruku da su jedina važna pitanja koliko brzo treba graditi turističku infrastrukturu, koliko brzo se treba integrisati u Evropsku uniju i koliko efikasno treba privlačiti investicije, danas postavlja novo pitanje: da li baš mora ovako? Da li demokratija zaista mora značiti vladavinu nekolicine ultrabogatih ljudi?

Ovo je inspirativan primjer građanskog aktivizma kakav nijesam vidjela još od pada komunizma, a njegovoj međunarodnoj vidljivosti svakako doprinosi medijska pažnja usmjerena na porodicu Tramp. Ali zašto baš sada? Opozicija je godinama bezuspješno pokušavala da mobiliše javnost protiv, prije svega, „korupcije“. U parlamentu su paljene baklje, a na državne institucije bacani Molotovljevi kokteli. Međutim, kada je riječ o Kušnerovom projektu, opozicija i vlast imaju isti stav. Možda je upravo to omogućilo hiljadama mladih da izađu na ulice: uvjerenje da njihov protest neće biti iskorišćen za tuđe političke interese. Dirljivo je gledati ih kako pjevaju, plešu, nakon protesta čiste ulice i policajcima poklanjaju cvijeće. Za razliku od stare opozicije, oni ne odustaju od države, već insistiraju da ona pripada njima.

Posljednjih godina politička obespravljenost u postkomunističkoj Evropi uglavnom je dovodila do rasta ksenofobnih pokreta. Korist od antisistemskih protesta uglavnom je ubirala krajnja desnica. Albanski slučaj pokazuje da je moguća i druga vrsta mobilizacije. Daleko od nazadnog nacionalizma ili nostalgije za prošlošću, jedini slogan pokreta – „Albanija nije na prodaju“ – odražava nešto što je socijalistička vlada zaboravila: da je samopoštovanje preduslov da vas poštuju i drugi, te da će narod koji je spreman da proda svoju dušu zbog investicija na kraju shvatiti da je upravo ta duša bila jedino što je zaista vrijedilo.

Postoji nešto istovremeno vrijedno divljenja i krhko u pokretu bez vođa, bez programa i bez infrastrukture koja bi mu omogućila dugoročno djelovanje. Takve pokrete je teže staviti pod kontrolu, ali ih je lakše infiltrirati i rasturiti. Da bi bili djelotvorni, moraju preći sa otpora na iznošenje konkretnih prijedloga i pronaći političko jedinstvo koje prevazilazi okupljanje oko samo jednog pitanja.

Ipak, sve dok demokratsku politiku kontroliše uski krug bogatih ljudi, političari će dolaziti i odlaziti, antikorupcijska suđenja će zadovoljavati potrebu za kažnjavanjem, a građanski aktivizam će stvarati privid promjene. Društva će se jedno za drugim suočavati sa istim paradoksima kapitalističkog razvoja. Izazov nije samo zamijeniti pojedince, već izgraditi novi sistem.

Ipak, makar ovog puta, Albanija ne mora sustizati Evropu – može je predvoditi. Generacija spremna da se bori za alternativni model razvoja, koji odbacuje kontrolu oligarha nad državom i povezuje zaštitu životne sredine sa demokratskim legitimitetom, ne treba da izaziva strah, već podršku i poštovanje. Umjesto da postane „kao ostatak Evrope“, kako je glasio stari slogan, Albanija bi mogla starom kontinentu održati lekciju iz samopoštovanja.