„Umesto da pesnik piše poeziju, poezija piše pesnika", riječi su poznatog pjesnika Branka Miljkovića.

Foto: Ustupljena fotografija, Privatna arhiva

Svaka pjesma svjedoči jednom trenutku, vremenu koje je ostavilo traga na onoga ko je napisao. U nemogućnosti da podnesemo doživljeno, papir najbolje trpi i tako nastaju najljepši stihovi koji žive zauvijek.

Sve ono što pjesnika tišti ili raduje, on prenese na papir i tako poezija piše pjesnika, a ne on nju.

Crna Gora je odvajkada bogata velikim brojem pjesnika čije pjesme žive i dan danas.

Isto tako, Crna Gora je iznjedrila i mnoge mlade pjesnike, čiji stihovi obećavaju da će se jednoga naći u školskim čitankama. Jedan od njih je i Cetinjanin Petar Ratković, učenik četvrtog razreda Srednje stručne škole na Cetinju.

Petar je po ocjeni žirija publike, proglašen za najtalentovanijeg mladog književnog stvaraoca, na takmičenju pjesnika iz Crne Gore, pod nazivom „Afirmišimo mlade književne talente od 14 do 18 godina“, održanom u Bijelom Polju u organizaciji Internacionalne kulturne asocijacije IKA.

Petar je svoju ljubav prema pisanju pretočio u djelo početkom srednje škole. Tada je shvatio da je, kako kaže, pisanje najbolji način za izražavanje emocija, te da se putem riječi može spustiti u najtananije djelove ljudske duše.

Tako je, prisjeća se Petar u razgovoru za portal Kolektiv.me, njegova prva pjesma nastala spontano, iz težnje da ta najdublja osjećanja prenese na papir.

Nagrada koju je osvojio samo je pokazatelj da njegove pjesme imaju vrijednost i svoje čitaoce.

"Nagrada koju sam dobio jako mi znači, jer me ohrabruje da nastavim s pisanjem i dijeljenjem mojih pjesama. To za mene predstavlja potvrdu da pjesme koje stvaram imaju snagu da dotaknu druge. Želim se zahvaliti Internacionalnoj kulturnoj asocijaciji - IKA, ne samo na prepoznavanju mog truda, već i na pružanju podrške i potvrde da ono što radim ima svoju vrijednost. Ova nagrada motiviše me da istrajem u svojoj strasti prema pisanju", objašnjava Petar koji dodaje da mu je mentor predložio da se prijavi za ovo takmičenje.

Iako je uspjeh koji je postigao samo njegov, ništa ne bi bilo potpuno da iza sebe nema snažan vjetar u leđa, a koji čine oni najbliži.

"Najveća podrška u mom stvaralačkom putovanju dolazi, naravno, od moje porodice i prijatelja, koji su mi pružili bezrezervnu pomoć i ohrabrivanje od samog početka mog stvaralaštva. Međutim, želio bih istaći i podršku i pomoć koju sam dobio u Srednjoj stručnoj školi Cetinje od strane predanih profesora, koji ne samo da otkrivaju talente svojih učenika već i neprestano rade na njegovanju i unapređenju istih. Svako od njih na svoj način bio je moj vjetar u leđa, ostavljajući tako neizbrisiv trag u mom razvoju, na čemu sam im svima zahvalan. Želim izraziti posebnu zahvalost mojoj porodici i prijateljima, kao i profesorici Izabeli Radunović koja me je uz njihovu pomoć inspirisala i ohrabrila da svoj talenat i svoje pjesme konačno predstavim drugima", objašnjava Petar.

Foto: Ustupljena fotografija, Privatna arhiva

Govoreći o uzorima i podršci, Petar je u razgovoru za Kolektiv otkrio i da su omiljeni pjesnici Aleksandar Leso Ivanović, Vito Nikolić i Desanka Maksimović, čija djela, kaže, uvijek dodiruju njegovu dušu.

Stihovi koji su mu, navodi, posebno bliski dolaze iz pjesme "Ljudi sijenke".

"Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku..."

O ČEMU GOVORE PETROVE PJESME?

Neminovno je da su njaljepše pjesme nastale iz najdubljih emocija i onoga što se u srcu nalazi.

Tako i sagovornik Kolektiva otkriva da su njegove pjesme satkane od emocija, onih najsnažnijih, koje srce krije.

"Najčešće pišem o emocijama i raznim životnim situacijama, ističući ono što ostaje sakriveno u našim srcima. Pokreće me želja da ljudi prepoznaju važnost neizgovorenog i da dožive dubinu emocija koje nije uvijek lako izraziti. Inspiraciju crpim iz tih svakodnevnih detalja u životu koji nerijetko ostaju neprimjećeni", objašnjava Petar.

Za kraj nam je otkrio da li će svoj životni put nastaviti u svijetu književnosti.

"Zbog raznovrsnih sfera interesovanja, još uvijek tražim smjer mog životnog puta. Međutim, siguran sam da će književnost, čak i ako je ne izaberem kao svoj glavni životni poziv, uvijek biti hobi kojem ću se rado vraćati i kojim ću se s ljubavlju baviti", zaključuje Petar.

U NASTAVKU PROČITAJTE PJESME KOJIMA JE PETAR OSVOJIO NAGRADU:

Malèna

Po motivima filma „Malena“

Zalazi sunce, nadilazi tama,
Ona sjedi u sobi i pogledom reže.
Sjećanja su teška, a nosi ih sama,
Drži sliku, a srce se steže.

Poslednji zraci sunca obasjavaju lice,
Slomljeno staklo prekriše suze,
U prašnjavom ramu ostaše samo skice
teškog života što joj dušu uze.

Tajac nasta, al patnja komponuje
Bolnu sonatu uz koju igraju sjene.
Njenu bol sada niko ne čuje,
Mećava tuge skriva uspomene.

Uzdah hladan rastjera tamu,
Suze sa lica sada već briše,
Aveti prošlosti ostaviše je samu,
Da još jednom to tužno pismo napiše.

"Sve je mutno poput stare slike,
Sjećanja kruta još uvijek ne blijede,
Za srećan život nije bilo prilike,
Zato što snovi i ljubav ipak ne vrijede.

Ostala sam sama, da ljudi mi sude,
Da greške moje bole me još jače,
Za mojom tugom svi oni žude,
Dok preko oholog lica maske navlače.

Već je kasno, svi mirno snivaju snove,
U daljini ništa ne čuje se više,
Osim jecaja u glasu koji tvoje ime zove,
I pokoje kapi surove kiše.

Oprosti dragi, izbora bilo nije.
Voli te Malena, još uvijek, čak i ove noći. "
Zatvara pismo i blago se smije,
U nadi da će on nekada doći.

Susret

Vremenom dopustih zaboravu da te skrije,
Pomislih čak da ljubav prolazi,
Sada znam da nestala nije,
Jer osjećam kako nešto ka meni dolazi.

Stižeš, sjećanja slute,
Glasovi stari bude se u meni,
Osjećam sada poglede krute,
Jer lice moje žarko rumeni.

Sretoh te večeras, u treptaju noći,
Tvoj osmijeh kao da nikada otišao nije,
Tijelo je rado k tebi htjelo poći,
Al srce nije moglo. Zar ne smije?

Da li sjećaš se uopšte iskričavih oči,
Koje s divljenjem gledahu ka tebi,
I srca koje kroz vatru moglo je da kroči,
Samo da te zadrži što bliže sebi?

Sada ne može, i ne umije,
Ne želi ono opet prepustiti se boli,
Ne shvata ono i ne razumije,
Da najljepše je kada kroz nju se voli.

Osjetio sam ih. Pogodile su me kao strijele,
Pravo u leđa koja kraj tebe prolaze.
Ne znam kako tvoje oči srce su zanijele,
Al' znam da duše sada jedna drugoj dolaze.

Mračna noć duše konačno prestaje,
Tijela drhte, usne trnu,
Osjećam kako daha mi ponestaje,
Dok gledam u kosu tvoju crnu.

Ni riječi nismo izustili,
Ali srca su ipak uspjela da čuju
One nemirne suze koje smo ispustili,
Kako ushićeno ljubav iskazuju.