Pojava željeznice u 19. vijeku primorala je gradove u Velikoj Britaniji da se prilagode londonskom vremenu ili vremenu po Griniču (GMT). Neki gradovi su izdržali duže od drugih. Grad koji je čvrsto odbijao da se prikloni bio je Oksford, a jedno vrijeme je veliki sat na Tom kuli (zvonik u Oksfordu) imao ne jednu već dvije kazaljke za minute.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Naravno, niko se ne ljuti ako neko zakasni samo pet minuta, jer zakasniti pet minuta zapravo nije kašnjenje. Kasno je kada ljudi počnu da se nerviraju, piše Psiholodži Tudej (Psychology Today).

Nerviraju se jer kašnjenje druge osobe odaje nedostatak poštovanja i obzira prema njima—i tako se više nerviraju i brže, ako su (ili misle da jesu) vama društveno ili hijerarhijski nadređeni.

Osim ako ne ponudite dobar izgovor za kašnjenje, po mogućnosti nešto što je van vaše kontrole (npr. slon na auto-putu), kašnjenje šalje poruku: „Moje vrijeme je vrednije od tvog“, odnosno „Ja sam važniji od tebe“, pa možda čak i „Činim ti uslugu time što se uopšte i javljam“.

Posebno je nepristojno kasniti na formalnu ili važnu priliku kao što je vjenčanje ili sahrana, ili na onu koja uključuje mnogo djelova i preciznog vremena, kao što je javni događaj.

Kasnjenje vrijeđa druge, ali takođe podriva osobu koja kasni, jer može odati nedostatak inteligencije, planiranja, samospoznaje, snage volje ili empatije. Na primjer, može biti da je osoba koja kasni postavila nerealne ciljeve i prepunila svoj raspored, ili je potcijenila vrijeme koje je potrebno da se putuje od jednog mjesta do drugog.

Ali postoje i neki perfidniji razlozi za kašnjenje od obične osrednjosti. Neki od ovih razloga uključuju bijes i agresiju, drugi uključuju samoobmanu.

Bijes i agresija
Ljuti ljudi koji se ponašaju gotovo pretjerano smireno i ljubazno mogli bi ipak da izraze svoj bijes pasivnim sredstvima, odnosno (svjesnim ili nesvjesnim) otporom ispunjavanju razumnih očekivanja drugih.

Primjeri pasivno-agresivnog ponašanja uključuju stvaranje sumnje i konfuzije; zaboravljanje ili izostavljanje značajnih činjenica ili stavki; ne obavljanje uobičajenih radnji kao što je pravljenje šolje čaja, kuvanje, čišćenje ili seks; prebacivanje krivice; i, naravno, kašnjenje – često i nepredvidivo.

Kao što ime sugeriše, pasivno-agresivno ponašanje je sredstvo za prikriveno izražavanje agresije, i tako bez potpunih emocionalnih i društvenih troškova otvorenije agresije.

To, međutim, sprječava da se osnovni problem ili problemi identifikuju i razriješe, i može dovesti do velikog uznemiravanja i ogorčenosti kod osobe ili ljudi oko nje/njega.

Samoobmana
Kašnjenje, posebno veliko ili više puta, šalje poruku: „Ja sam važniji od tebe“. Naravno, neko može, a često i čini, poslati poruku a da ona nije istinita – zaista, upravo zato što nije istinita.

Dakle, osoba može da zakasni jer se osjeća inferiorno ili nevažno, a kašnjenje je način da se nametne situaciji, privuče maksimalnu pažnju, pa čak i preuzme kontrolu nad postupkom.

Možda ste primijetili da neki ljudi koji imaju naviku da kasne takođe imaju običaj da prave scenu od toga: obilato se izvinjavaju, predstavljaju se svima redom, pomjeraju namještaj, traže čistu čašu i tako dalje. Nepotrebno je reći da takvo ponašanje daleko od toga da isključuje element pasivne agresije.

Kašnjenje bi takođe moglo biti oblik otpora, način da se pokaže neslaganje sa svrhom sastanka ili ogorčenost na njegov mogući ishod. Tokom psihoterapije, analiza će vjerovatno pokazati sličan otpor u vidu ne samo kašnjenja, već i promjene teme, prespavaće termin ili ga sasvim propustiti.

U kontekstu psihoterapije, takva ponašanja sugerišu da je analiza blizu prisjećanja potisnutog materijala, ali se plaši posljedica.

„Zašto tačno kasnim?“
Autor ovog članka, psihijatar Nil Barton, ističe da kašnjenje nije nužno nezdravo ili patološko.

„Ponekad je kašnjenje vaša nesvjesna (intuicija) koja vam govori da ne želite da budete tamo, ili da bi bilo bolje da ne budete tamo – na primjer, može biti da je sastanak (ili posao) nije najbolje iskoristiti svoje vrijeme, ili, čak, da radi protiv vas. Imajte na umu da glavobolje mogu imati sličnu funkciju“, rekao je on.

Kad god zakasnite, možete naučiti mnogo jednostavnim pitanjem: „Zašto tačno kasnim?“

Čak i ako je to „samo“ zato što ste prezauzeti, zašto ste previše zauzeti?

„Često smo maksimalno zauzeti kako ne bismo ostali sami sa svojim najdubljim mislima i osjećanjima, što je, naravno, veoma kontraproduktivno kratkoročno, srednjoročno i dugoročno. I ovo je još jedan razlog za kašnjenje: da ne ostanemo ni sa kim i ničim osim sa samim sobom (hvala Bogu na pametnim telefonima)“, nastavio je on.

On je dodao da u mnogim situacijama često kasni tačno osam minuta.

„Zašto? Pa, biti rano je isto tako nepristojno, ako ne i više, nego kasniti, dok tačno na vrijeme ponekad može da uhvati nespremnu, na primjer, osobu koja vas je pozvala na večeru. S druge strane, kašnjenje od osam minuta se ne doživljava kao kašnjenje, i daje vašem domaćinu dovoljno vremena da sjedne nekoliko minuta, sabere misli i počne da se raduje vašem dolasku“, savjetuje on.