Ispričao je kako su halucinacije i iluzije otežavale razlikovanje stvarnosti od fikcije.

Foto: Ryan Reynolds, Youtube screenshot

Glumac Rajan Rejnolds (Ryan Reynolds) pričao je o svom ocu i borbi koju je vodio s Parkinsonovom bolešću te se takođe osvrnuo na emocionalni danak uzet od porodice. Njegov cilj je bio podizanje svijesti o ovoj bolesti i manje poznatim kognitivnim simptomima povezanim s bolešću.

Brojni izazovi
U intervjuu za People Rejnolds je istaknuo psihološke efekte koje je njegov otac iskusio, poput halucinacija i deluzija, što su manje poznati aspekti Parkinsonove bolesti. Razgovarao je o uticaju dijagnoze na njegovu porodicu i stalnu stigmu koja okružuje bolest.

Njegov otac, Džejms Čester Rejnolds (James Chester Reynolds), preminuo je prije devet godina nakon što je gotovo 20 godina živio s Parkinsonovom bolešću. Sada Rajan razmišlja o izazovima s kojima se njegova porodica suočavala u to vrijeme.

Parkinsonova bolest je progresivni neurološki poremećaj koji utiče i na kretanje i na spoznaju, ali mnogi nisu svjesni kognitivnih simptoma, koje je Rejnolds pokušao riješiti.

Ispričao je kako su očeve halucinacije i iluzije otežavale razlikovanje stvarnosti od fikcije.

Prikrivanje simptoma
Ovi su simptomi dio Parkinsonove psihoze i pogađaju značajan broj pacijenata kako bolest napreduje. Halucinacije uključuju osjećaj stvari koje nisu stvarne, dok su iluzije iracionalna uvjerenja, koja ponekad vode do paranoje. Ovi kognitivni simptomi mogu biti više zabrinjavajući od motoričkih simptoma koji se obično povezuju s Parkinsonovom bolešću.

Dok su rani znakovi Parkinsonove bolesti, kao što su gubitak njuha, zatvor i promjene glasa, manje očiti, motorički simptomi poput drhtanja, ukočenosti i nestabilnosti postaju očiti kako bolest napreduje.

Rejnolds je takođe ispričao kako je njegov otac rijetko razgovarao o svojoj dijagnozi, što je odraz stigme koja često okružuje Parkinsonovu bolest. Stručnjaci su primijetili da se mnogi pacijenti jako trude prikriti svoje simptome, čak i od voljenih osoba.

Rješavanje ove stigme zahtijeva od pružatelja zdravstvenih usluga i porodice otvorenije razgovore. Potrebna je bolja komunikacija kako bi se osobama s Parkinsonovom bolešću pomoglo da žive punije živote i kako bi se borili protiv uporne tajnovitosti koja prati bolest.