Za proteklih 160 godina ova bolest je prešla put od teško prepoznatljive i nelječive bolesti, do bolesti koja se lako dijagnostikuje i za koju postoje ljekovi.

Foto: Ilustracija/ Pexels

Spavanje je dio našeg života. Tokom spavanja se odmaramo i fizički i psihički. Tokom budnog stanja postupno se narušava fiziološka ravnoteža u organizmu, pa je spavanje nužno kako bi se ta ravnoteža ponovno uspostavila. Narkolepsija je primarni poremećaj spavanja koji se karakteriše spontanim padanjem u san.

Kako definisati narkolepsiju?

Najčešći i najbolji predstavnik preterane pospanosti je bolest „Narkolepsija”. Bolest narkolepsiju je prvi opisao francuski ljekar dr Jean Baptiste Edouard Gélineau 1860. godine. On je, možda po pravu koje mu daje njegovo drugo ime, bolest nazvao „narkolepsia“ (od grčke reči „narkos“, što znači spavanje, i „lepsis“: zgrabiti).

Za proteklih 160 godina ova bolest je prešla put od teško prepoznatljive i nelječive bolesti, do bolesti koja se lako dijagnostikuje i za koju postoje ljekovi. Ti ljekovi narkolepsiju često i značajno ublažavaju. S druge strane, to je jedna od retkih bolesti kod kojih je medicina u značajnoj mjeri otkrila (patofiziološki) mehanizam nastanka.

Koji su ključni simptomi narkolepsije?

Narkolepsiju čini nekoliko elemenata:

Preterana dnevna pospanost  – označava da su osobe koje je imaju stalno pospane, a da je pritisak spavanja tako snažan kao da nisu spavali tri dana i noći.

Takozvani napadi spavanja znače da su ovi ljudi u stanju da zaspe u trenutku, u neobičnim situacijama (na primjer, tokom poslovnog razgovora, ispred semafora tokom vožnje kola ili za vrijeme obroka – dešava se da tako naglo zaspe da im glava padne u tanjir sa onim što su jeli).

Bolesnici imaju katapleksiju, ili iznenadan, potpun gubitak mišićnog tonusa u svim mišićima (osim u disajnim i mišićima koji pokreću oči), obično izazvan (ne)prijatnim emocijama.

Svaka jača emocija (iznenadan ulazak drage osobe, dijeljenje dobrih karata pri kockanju ili samo dobra šala) dovodi do iznenadnog pada bolesnika na tle uz potpuno očuvanu svijest (za razliku od epilepsije).

Halucinacije pri usnivanju ili buđenju – znače da bolesnici od narkolepsije pri usnivanju mogu istovremeno da vide snove ali i realnu sredinu koja ih okružuje.

Slika realnosti i slika sna se preklapaju i miješaju (kao slika kroz sliku na televiziji) i pružaju jedna kroz drugu, izazivajući zbunjenost bolesnika koji ne zna da li spava ili je budan.

Oni u toj djelimičnoj budnosti preduzimaju određene radnje kako bi skrenuli pažnju na svoj problem i pozvali nekoga u pomoć, ali se najčešće ispostavi da je sve što su pokušali ili uradili bila fikcija, zapravo san.

Paralize spavanja – predstavljaju oduzetost svih (osim disajnih i očnih) mišića tijela koja se javlja obično pri buđenju. Iako budan, bolesnik nije u stanju da se pokrene niti da dozove pomoć ili skrene pažnju članova porodice na sebe. Doživljaj se opisuje kao „jeziv“, sa strahom da se ne ostane paralizovan zauvijek. Srećom, ovo stanje traje najčešće nekoliko sekundi i prekida se spontano ili običnim dodirom.

Automatsko ponašanje – označava da je bolesnik sa narkolepsijom u stanju da krene negdje (na primjer na posao ili u samoposlugu), usput zaspi i spava hodajući, pa se odjednom „stvori“, na sopstveno čuđenje, u drugom dijelu grada od onoga kuda je krenuo.

Kakav je socijalni i psihološki uticaj narkolepsije na pacijente?

Zbog stalne pospanosti, bolesnici sa narkolepsijom nisu u stanju da odgovore na svakodnevne zahtjeve života. 

Ova bolest isključuje svoje žrtve iz svakodnevnog života i utakmice koju ona nameće, bilo zbog depresije koja ih osvaja, bilo zbog poruge koju doživljavaju u svojoj okolini. Iako su im mentalna i fizička sposobnost potpuno očuvane, ovi ljudi nisu u stanju da na poslu ili u školi zbog pospanosti napreduju u skladu sa svojim realnim sposobnostima.

Zato ličnost bolesnika odlikuje:– introvertnost

teškođe u adaptaciji

poremećaji ličnosti

alkoholizam

depresija

Stalni izvor frustracije je i stalna potreba i nastojanje da se bude jednako sposoban kao i zdravi vršnjaci. S druge strane, psiho-socijalna stigma kojoj je bolesnik izložen je podjednako teška koliko i sama bolest.

Socijalni aspekt podrazumeva upoznavanje javnosti sa osobinama ove bolesti (ovaj članak ima i to za cilj) kako bi se izbjeglo prećutno, ali uporno isključivanje bolesnika iz svih slojeva i aktivnosti društva.

Poslovni aspekt obezbjeđuje odgovarajući status bolesnika na radnom mjestu, uz prethodni dogovor sa poslodavcem kome se mora objasniti da je narkolepsija bolest koja uz malo razumijevanja može da poštedi bolesnika socijalne osude.

Nefarmakološki pristup liječenju označava adekvatnu psihološku pomoć, najčešće od strane psihologa ili psihijatra.

Farmakološko liječenje podrazumijeva redovnu primenu ljekova za razbuđivanje (grupa „eugeroika“), koji su djelotvorni u oko 80 odsto slučajeva.