Crveni alarm koji to nije, baš kao što ni crvene linije nijesu crvene linije, jeste i nedavno istraživanje rađeno za potrebe Evropske komisije koje pokazuje pad povjerenja građana Crne Gore u Evropsku uniju sa 83 na 69 odsto. Dakle, čitavih 14% za svega pola godine, kazao je Miloš Đuričković, međunarodni sekretar Socijaldemokrata i predstavnik Evropskog saveza.

Foto: Evropski savez

Njegovo saopštenje prenosimo u cjelosti

Iz Delegacije EU u Crnoj Gori, za Radio Slobodna Evropa, odgovorili su kako su zabilježili „određene oscilacije“, kako se te oscilacije mogu pripisati „blagoj promjeni metodologije“ i kako su te oscilacije „normalne u demokratskim društvima“.

I, naravno, zaključak da nema ni najmanjih razloga za brigu, jer je podrška i dalje ubjedljiva. Da kojim slučajem ne dobijamo vijesti iz Pljevalja, Nikšića, Berana, da nijesmo slijepi i gluvi na sve izjave Crkve Srbije, koja prema istim istraživanjima uživa značajno povjerenje građana, da nam se priviđaju četnički spomenici, zastave, partijsko zapošljavanje, kriminal i korupcija, te da nijesmo svjesni da imamo klerikalno-nacionalističku vladajuću većinu i lidere te većine koji su dočekali sijede kose agitujući protiv članstva u EU, možda bismo i povjerovali na prvu loptu da je riječ o određenim oscilacijama uzrokovanim blagim promjenama metodologije.

No, kako se politika tretira kao nauka, a prvo pravilo nauke jeste sumnja i propitivanje, dozvolićete da na temelju toga postavimo dva osnovna naučna pitanja: „Kako znamo da je ovo tačno?“ i „Šta ako nije?“.

Kod reagovanja Delegacije EU prvo što je uočljivo jesu nelogičnosti koje nameću mnoga pitanja. Kako je moguće da „blaga promjena metodologije“ može uticati na dvocifren pad podrške? Da li to znači da su dosadašnji podaci bili netačni? Da li su ovakve oscilacije stvarno normalne u demokratskim društvima? Da li su dvocifrene oscilacije normalne za državu i društvo kojem je članstvo u EU faktički jedini bijeg, u vrijednosnom, materijalnom i bezbjednosnom aspektu, od mračne alternative balkanskih bespuća i raznih svjetova sa nacionalnim prefiksima? Da li je normalno da zadržimo status quo ako smo za svega pola godine doživjeli dvocifren pad, a još jedan takav polugodišnji trend bi značio da ne postoji većinska podrška za članstvo u EU?

 Umjesto nadahnutog optimizma, bio bih srećniji da sam od Delegacije EU čuo utemeljene i konkretne podatke na osnovu kojih nam savjetuju da ne brinemo. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da imamo oči, uši i da smo svjesni okruženja u kojem danas živimo.

Nesporno je da ideja članstva Crne Gore u Evropsku uniju ima značajnu podršku. Rodonačelnici te ideje bili su socijaldemokrate i liberali još početkom devedesetih godina, sa tadašnjom podrškom koja nije bila veća od današnjeg dvocifrenog pada kojem svjedočimo. Vremenom je ta ideja dobijala na snazi i konačno je potvrđena sa 55,1% podrške na referendumu za nezavisnost. U periodu koji je uslijedio ta podrška je imala stabilan rast i zavidan procenat. Možda i najveći uspjeh partija bloka za nezavisnost jeste taj što danas u Crnoj Gori nije politički profitabilno biti protiv članstva u EU. To je primoralo i nekadašnje opozicione partije, koje su decenijama bile anti-EU agitatori, da nakon preuzimanja vlasti 2020. godine promijene barem javnu retoriku, tj. da javno podržavaju članstvo Crne Gore u EU. Ipak, kako kaže izreka „djela su glasnija od riječi“, što i objašnjava pad povjerenja u Evropsku uniju.

Da se na trenutak vratimo na metodologiju i istraživanja. U Crnoj Gori se podržavaoci ideje pristupanja EU mogu svrstati u dvije ključne grupe. Prvi, koji članstvo u EU primarno podržavaju zbog ličnog materijalnog dobra (većeg standarda, plata). Drugi, koji članstvo u EU primarno podržavaju zbog demokratskih vrijednosti koje evropsko društvo baštini. To objašnjava i visok procenat podrške građana članstvu u EU. I jedan i drugi kriterijum su legitimni. S tim što, ukoliko prvi kriterijum ide bez prihvatanja drugog, onda je to jako naopako. Ukoliko drugi ide bez prvog, to u neku ruku i okolnostima može biti logično i prihvatljivo. Kad bismo tjerali mak na konac, mogli bismo reći da je podrška onih koji članstvo priželjkuju iz vrijednosnih razloga mnogo iskrenija i da predstavlja temelj te podrške.

Složićemo se oko teze da je današnja opozicija u velikoj mjeri bolji reprezent onoga što su vrijednosti EU nego što je to aktuelna vlast. To potvrđuju brojni slučajevi kojima svjedočimo tokom proteklih pet godina. Ta činjenica, po pravilu, svrstava značajnu većinu glasača opozicionih partija u grupu podržavalaca članstva dominantno na bazi vrijednosnih principa. Samim tim, onaj broj podržavalaca ideje članstva u EU iz ličnih i materijalnih razloga dominantno se svrstava u grupu glasača partija vlasti. Za dalji tok misli, važno je napomenuti da su glasači opozicionih partija gotovo stoprocentno podržavaoci članstva u EU, dok je kod partija vlasti taj procenat, u najboljem slučaju, blizu polovine glasača.

Ako ste čitali pažljivo, nametnuće vam se logično pitanje: Kako je moguće da danas imamo dvocifren pad podrške povjerenju u EU, kada su nekadašnji ljuti (i jedini) protivnici EU na vlasti i promovišu, barem javno, ideju članstva u EU? Kako je došlo do pada podrške ako imamo nikad veći voljni faktor Brisela, nikad brže zatvaranje poglavlja i priliv novca iz fondova?

Ko želi da vidi, odgovor se sam crta. Pad podrške dolazi upravo zbog razočarenja u politiku Brisela prema Crnoj Gori onih koji podržavaju ideju EU prije svega iz vrijednosnih, a ne materijalnih razloga. Onih koji su sanjali Crnu Goru kao evropsku, građansku i demokratsku državu, a ne kao državu koja je skup etničkih torova. Onih građana koji su sanjali državu vladavine prava, o kojoj smo tako dugo slušali. Onih građana koji su tu ideju nosili i promovisali gotovo tri decenije dok nije zavrijedila podršku od preko 80%. Jako je teško objasniti jednom Crnogorcu, muslimanu, Bošnjaku iz Pljevalja, Berana, Nikšića, ali i drugih mjesta, zašto bi trebao aplaudirati predstavnicima Brisela kada se slikaju i smješkaju sa ljudima koji su im u njihovim sredinama vratili najmračnije ideologije devedesetih i Drugog svjetskog rata. Ti ljudi ni danas, nakon katastrofalne politike Brisela u proteklih par godina, nijesu protiv EU. Oni su jednostavno nijemi. To vam je tih 14% nijemih a biće ih još ako se nastavi sa ovakvom politikom.

Politika Brisela prema Crnoj Gori mora se hitno promijeniti, ukoliko se želi sačuvati osnovna ideja EU u Crnoj Gori. Upravo Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori mora uzeti aktivnije, dosljednije i principijelnije učešće u društvenim i političkim dešavanjima, reagovanjem na ona dešavanja koja su u direktnoj koliziji sa evropskim vrijednostima. Takvih događaja je u protekle dvije godine bilo toliko da se dešavaju na sedmičnoj osnovi. Mogu da počnu sa kojeg god žele kraja i iz koje god žele oblasti: vladavine prava, slobode izražavanja, govora mržnje, prekomjernog partijskog zapošljavanja, korupcije, selektivnosti tužilaštava, nikad većeg broja napada i prijetnji novinarima, kršenja Zakona i Ustava, stranog uticaja, korumpiranih i politički obojenih institucija…

Ukoliko se nastavi sa žmurenjem na anomalije i širenjem neosnovanog optimizma, dobićemo još radikalnije i otuđenije društvo. Faktički stvari stoje ovako: Crna Gora u odnosu na prije dvije godine ima više zatvorenih poglavlja, a neuporedivo je manje evropska država i društvo. Kako je to moguće, treba da se zapitaju u Briselu. Nama je savršeno jasno.