Borba protiv vršnjačkog nasilja među mladima u Crnoj Gori i dalje nije dovoljno organizovana, a djeca često ostaju bez adekvatne podrške od strane sistema, ali i roditelja, rečeno je večeras u emsiiji "Naglas", na TVCG1.

Foto: Ilustracija/Pixabay

Stručnjaci se slažu da vršnjačko nasilje među mladima u Crnoj Gori zahtijeva koordinisan pristup porodice, škole i nadležnih institucija, ali da sistemski nedostaci i nedostatak kadra otežavaju adekvatnu prevenciju i zaštitu žrtava. U emisiji „Naglas“ otvorena je rasprava o tome zašto vršnjaci često ne sprječavaju nasilje, već snimaju i „navijaju“, i kako se može postići nulta tolerancija na devijantna ponašanja.

Voditelj emisije istakao je da je u jednoj tuči između dvije maloljetnice utvrđeno da su maloljetnici dobili blage kazne, te pitao kako stići do nulte tolerancije.

Dalida Mučić iz Uprave policije navela je da je jedan od prioriteta u radu Uprave policije suzbijanje maloljetničke delikvencije.

„Ono što radimo jeste prevencija kroz specijalizaciju kadra koji radi i sa izvršiocima krivičnih djela i sa žrtvama, prisustvo policije u školama, ali kada dođe do prijave mi odmah preduzimamo mjere i radnje i pružamo zaštitu žrtvi. Mi radimo po nalogu državnog tužioca. Mi ne određujemo da li će neko krivično djelo biti tako kvalifikovano. Djeca do 14 godina nijesu prekršajno i krivično gonjena", rekla je Mučić. 

Mučić je objasnila da, ako se nešto kvalifikuje kao krivično djelo, tužilac odlučuje o eventualnom lišenju slobode maloljetnika, dok policija ne izriče sankcije.

„To je pitanje za sud“, istakla je ona.

Voditelj je napomenuo da su bili pozvani predstavnici Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici, ali da nisu mogli da dođu.

Sociološkinja Milena Jelić Šuntić kazala je da je nivo empatije među mladima smanjen, a nasilje u porastu.

„Mislim da nemamo nacionalnu strategiju za borbu protiv nasilja. Od ovog decembra smo dobili sredstva od Savjeta Evrope da se sprovede nacionalno istraživanje, pa ćemo imati predlog strategije. Rade timovi u školama na prevenciji, ali škole same određuju formu rada za tu prevenciju. Mi svake godine radimo istraživanje da li su prvaci bili izloženi istraživanju i koliko. Ja se bavim vršnjačkim nasiljem, ali to nije dovoljno i mi smo ograničeni planom i programom da bismo se ovim temama više bavili. Imamo nedostatak kadra sa psiholozima, iako je broj psihologa povećan“, kazala je ona.

Jelić Šuntić dodaje da razredni starješina može da vidi kakva je klima u odjeljenju i da posmatra djecu, te da se tako organizuje rad sa njima.

„Ne možemo se baviti sa svakim djetetom posebno, nažalost. Nama je u fokusu gradivo, pa se posvećujemo i ovim drugim aktivnostima", ističe ona. 

Voditelj je pitao da li postoji podatak koliko je djece dobilo profesionalnu pomoć nakon maltretiranja.

Psihološkinja Monika Sekulović odgovorila je da, koliko joj je poznato, takav podatak ne postoji.

„U školama nije samo nedostatak kadra problem, već i način rada i sam sistem škole pokazuje da psiholog i pedagog ne mogu kvalitetno da se posvete svima kojima je potrebno. Kako u školi, tako i u zdravstvu, djeca su zbrinuta u prvom momentu, ali ih kasnije ispustimo, a žrtve nasilja nemaju terapijski rad. Njih treba jednako tretirati kao i nasilnike“, kazala je Sekulović. 

Naglašava da djeca često uče nasilničke obrasce po modelu u porodici, a da značajan uticaj imaju i društvene mreže i internet.

„To je bitno, jer kada date djetetu telefon, a ne kontrolišete sadržaj koji gleda, ne možete ga više udaljiti sa časa, praktično ne možete ga opomenuti. Tu je porast sadržaja koji nosi poruku agresije ili nasilja. Imamo roditelje koji uvaže savjete, ali i one koji su u otporu. Bilo je teško izaći na kraj sa roditeljima, barem dok sam radila u školi. Ne bih etiketirala roditelje jer ima onih koji se trude, ali nekad imaju rigidne stavove i teško empatišu sa svojim djetetom. Moramo ispitati odakle proizilazi nasilničko ponašanje. Takođe, kad je dijete povučeno, moramo vidjeti šta je sa njim“, zaključuje Sekulović.