Nijedan oblik nasilja ne smije biti normalizovan, a neophodna je kontinuirana edukacija na svim nivoima, radi prepoznavanja nasilja kao i osnaživanje da se adekvatno reaguje kad se ono događa, predstavljaju ključne poruke konferencije Od nalaza do rješenja: mladi, digitalni svijet i inkluzija, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Foto: UMHCG

Predstavnica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Katarina Jušković kazala je da mladi s invaliditetom nijesu „tema“, oni su akteri, kreatori i partneri u svakoj odluci koja se tiče njihovih života i funkcionisanja ukupne društvene zajednice i države.

Istakla je da živimo u vremenu u kojem se granice svijeta sve češće mjere brzinom interneta, a ne kilometrima.

“Digitalni prostor postao je novo igralište, nova učionica, novo radno mjesto, ali i novo mjesto isključivanja, kada pristup nije omogućen svima pod jednakim uslovima; ili novo mjesto govora mržnje, omalovažavanja i raznih drugih oblika diskriminacije i nasilja. Kada platforma nije pristupačna, kada sadržaj nema titl, opis slike ili taster koji se može „uhvatiti“ tastaturom ili čitačem ekrana, poruka je jasna: Ovo nije za tebe. Naš zadatak je da takve poruke zamijenimo porukom: Ovdje je mjesto za tebe“, rekla je Jušković.

Posebno je istakla da nam nalazi jasno pokazuju da digitalni jaz i barijere i dalje postoje, posebno za mlade s invaliditetom.

“Rješenja, međutim, traže da preuzmemo odgovornost: da institucije planiraju politike zajedno s mladima, da obrazovni sistem uči djecu od najranijeg uzrasta da je različitost bogatstvo, a ne problem, i da svaki digitalni proizvod od početka bude dizajniran kao pristupačan,“ poručila je Jušković.

Marko Pejović, viši savjetnik UMHCG je predstavio rezultate istraživanja Iza učionice: Šta nam govore učenici?

Istakao je da nalazi istraživanja jasno pokazuju da u crnogorskim srednjim školama preovlađuju verbalni, socijalni i digitalni oblici nasilja, dok fizičko i seksualno nasilje, iako manje vidljivo, takođe predstavljaju relevantan problem, dok se istovremeno suzbijanje vršnjačkog nasilja doživljava kao složen izazov koji zahtijeva i preventivne i represivne mjere.

“Najzastupljeniji oblik je verbalno nasilje, koje je doživjelo čak 40,6% učenika, što se dodatno potvrđuje kao najčešći oblik nasilničkog ponašanja u školskom okruženju, koje često prolazi neprepoznato ili se pogrešno smatra „bezazlenim. Mnogi učenici opisuju da su bili meta ismijavanja „zbog fizičkog izgleda“, da su ih vršnjaci „zvali pogrdnim imenima na odmoru“ ili da su osjećali kako ih grupa namjerno izoluje i ignoriše. Dok su neki učenici govore o ismijavanju zbog „naglasaka i nacionalnosti“, „različitosti“, „slabog govora“ ili zbog invaliditeta, dok drugi navodi da su ga vršnjaci vrijeđali „zbog porijekla i invaliditeta“, istakao je Pejović.

Naveo je da skoro dvije trećine učenika procjenjuje da su učenici iz marginalnih društvenih grupa češće žrtve nasilja. Više nego svaki treći učenik navodi da je najčešći razlog nedostatak razumijevanja ili svijesti o invaliditetu.

“Učesnici često ne reaguju jer je strah najčešći razlog zbog kojeg učenici izbjegavaju da se uključe kada svjedoče vršnjačkom nasilju. Takođe, postoji nepovjerenje u školske ustanove. Nasilje se posmatračima često čini kao „tuđa stvar“, zbog čega smatraju da nema potrebe da se miješaju“, naglasio je Pejović.

Naglasio da su potrebne strože i jasnije sankcije za smanjenje nasilja, ali podjednako je važno da učesnici dobiju razumijevanje i osjećaj da će njihove prijave biti shvaćene ozbiljno. Učesnici bi se lakše odlučili prijaviti nasilje kada bi znali da će biti saslušani u povjerljivom i podržavajućem okruženju, bez straha da će informacije odmah biti iznesene pred drugima. Takođe, česte radionice, predavanja i otvoreni razgovori pomažu učesnicima da bolje razumiju oblike nasilja i mehanizme zaštite.

U okviru panela Izazovi bez filtera: gdje se prelamaju priče? panelisti su kroz lične priče, kritičko promišljanje i konkretne prijedloge, ulozi digitalnih platformi u procesu inkluzije, ali i o rizicima koje digitalno okruženje nosi, uključujući onlajn nasilje.

Sofija Ivanović je podijelila negativna iskustva s kojim se suočava tokom svog obrazovanja. Istakla je da se vršnjačko nasilje često tretira kao tabu tema, o kome se ne govori ili zataškava, jer je nepoželjno za školski imidž, i dodala „Činjenica je da nastavnici često opravadaju ovakvo ponašanje“. Manjak digitalnih vještina i nekorišćenje digitalnih platformi produbljuje socijalnu isključenost. Navela je da usljed nedostatka autoriteta i nedovoljnog stepena empatije, nasilje nastavlja da se događa i da je od suštinske važnosti da osobe s invaliditetom budu u stimulativnom okruženju i zaključila „koliko god da ste dobri, nažalost, ovaj sistem u vama vidi samo invaliditet“.

Za razliku od negativnog iskustva iz osnovne, Ivan Mitrović ima pozitivan primjer iz srednje škole. „Srednja škola me je „digla na noge“, a zahvaljujući profesorici koja je prepoznala moj potencijal za književnost objavljena je prva zbirka pjesama, a uskoro će biti objavljena i druga“. Kazao je da je zainteresovanost i autoritet profesora ključna za bolju inkluziju učenika s invaliditetom.

Anđela Miličić je kazala da su osobe s invaliditetom bez obrazovanja kao „drvo bez korijena“ i da je veoma problematično da se inkluzivno obrazovanje u praksi događa kroz segregaciju i da rezultira osobama koje najčešće nemaju ni osnovni nivo pismenosti.

Naglasila je da pristupačnost kao osnovni preduslov za stvarnu inkluziju, i dalje izostaje iako je zakonska obaveza. Istakla je da „ono što piše u normativnim propisima i strategijama, nije realnost u praksi“. U digitalnom prostoru, osobe s invaliditetom nijesu ni konzumenti i kreatori sadržaja, te da se promijenio sistem vrijednosti postajući netolerantni na različitost koja se dodatno ogleda u tom prostoru.

Izvršna direktorica Marina Vujačić je izjavila da „živimo u društvu i državi, u kojem će komšije prijaviti psa koji laje ali ne i nasilje u susjednom stanu“. Kako je istakla, lično iskustvo niko ne može da negira, a ono što je naše iskustveno se događa u raznim sferama, zaključujući da „ne postoji osoba s invaliditetom koja nije žrtva, makar jednog oblika nasilja.

Konferencija je dio aktivnosti projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.