Iza svakog preskočenog centimetra stoje godine rada, tišine, sumnji i povrataka. U prazničnom razgovoru za naš portal, vrhunska atletičarka i reprezentativka Marija Vuković otkriva prelomne trenutke svoje karijere, govori o snazi mentalnog oporavka, važnosti procesa i unutrašnjem miru koji je pronašla nakon godina pritiska. Ovo je priča o sportu, ali još više — o strpljenju, zahvalnosti i vjeri u sebe.

Foto: arhiva, YouTube screenshot/Munich2022, arhiva

U sportu kakav je skok u vis, gdje se svaka pobjeda mjeri centimetrima, a svaka greška pamti dugo, prelomni trenuci ne dolaze odjednom — oni se talože kroz vrijeme, iskustvo i unutrašnje borbe.

Kako sama kaže, bilo ih je više, ali dva posebno izdvaja.

„Rekla bih da je bilo više prelomnih trenutaka. Izdvojila bih Baku 2015. godine, kada sam nakon pet godina ‘neskakanja’ i premišljanja da li da prestanem, ponovo počela da skačem. Svakako, važan je i moj dolazak u Atinu 2019. godine, gdje sam se nekako pronašla i počela da uživam u treninzima na jedan potpuno novi način", ističe Marija Vuković za portal Kolektiv.

Put koji se gradi svakog dana

U vrhunskom sportu ne postoji jedan dan koji nosi sve. Ne postoji jedno takmičenje koje definiše karijeru. Sve je proces — dug, iscrpan i često nevidljiv.

„U suštini, rekla bih da je svaki dan i svaki trening bitan u pripremi za neko veliko takmičenje. To nije samo jedan dan. Svaka mala pobjeda na treninzima dovodi do boljeg performansa na takmičenjima. Svako takmičenje je važno isto koliko i trening", navodi ona za naš portal.

Snaga mentalnog povratka

Nakon operacija, napravila je korak koji joj je, kako priznaje, značajno pomogao da se vrati ne samo sportu, već i sebi.

„Od prošle godine sam, nakon operacija, počela da radim sa psihologom i mogu reći da mi je to mnogo pomoglo da se vratim treninzima i na pravi put. Fokusirala sam se na disanje i na to da budem prisutna u svakom trenutku", naglašava Vuković. 

Disciplina koja traži sve

Skok u vis važi za jednu od tehnički i mentalno najzahtjevnijih atletskih disciplina. Ipak, nakon više od dvije decenije u sportu, motiv i dalje postoji.

„Ne znam šta bih izdvojila kao najteže. Skok u vis je izuzetno zahtjevna disciplina, ali već 22 godine sam u ovome i i dalje uživam u procesu. Inspiriše me trenutak kada vidim koliko moje tijelo i glava mogu, kao i osjećaj poslije dobrog skoka" naglašava Vuković za naš portal.

Mir umjesto pritiska

Godine iskustva donijele su i promjenu perspektive. Ono što je nekada bilo opterećenje, danas je izvor unutrašnjeg mira.

„Ranije sam se mnogo više opterećivala. Sada znam da, ukoliko sam ja zadovoljna i uživam u ovome što radim, rezultati dođu — ne uvijek, ali su tu. Lijep je osjećaj predstavljati našu ‘malu’ državu i promovisati je u svijetu", navodi Marija. 

Savjet koji je promijenio sve

Jedan od najvažnijih savjeta nije došao na početku karijere, već mnogo kasnije — ali je, kako kaže, imao ogroman uticaj.

„Najbolji savjet sam dobila prije dvije godine od svog sadašnjeg trenera — da je ovo igra i da se treba igrati. Ja bih poručila mlađim generacijama da uživaju koliko god mogu u procesu treninga, da vole to što rade i da, dokle god ih to ispunjava, ne odustaju. I, naravno, da vjeruju u sebe" kaže ona.

Ambicije su jasne, ali realne — uz vjeru u sopstveno tijelo i zdravlje.

„U narednoj sezoni bih voljela da se primaknem svom ličnom rekordu, ako ne i da ga preskočim. Vjerujem da mogu, da imam to u nogama — samo, Bože zdravlja.“

Snaga porodice

Van stadiona i treninga, najveću vrijednost i dalje pronalazi u jednostavnim stvarima.

„Najviše volim da praznike provodim u krugu porodice, iako to nije uvijek moguće zbog treninga. Idealno mi je kod kuće, sa roditeljima, bratom i sestrom, u toplini porodičnog doma" dodaje Vuković.

Poruka za kraj

Njena želja ostaje jednostavna, iskrena i univerzalna.

„Svima bih prije svega poželjela zdravlje, da se više volimo i smijemo, da pronađemo mir i da uživamo u malim stvarima koje život znače" zaključuje Marija Vuković za naš portal. 

Piše: Marko Kovačević