„Postoji sve veći broj naučnika koji postižu odlične rezultate, preko kojih se umrežavaju sa eminentnim institucijama, čime ugled naših naučnoistraživačkih institucija raste. Stoga u značajnom broju oblasti držimo priključak sa razvijenim svijetom, a to omogućava da se preko nauke Crna Gora doživljava kao ozbiljno organizovano društvo“, ističe prof. dr Srđan Stanković.

Foto: UCG

Te riječi dolaze od jednog od najuticajnijih naučnika današnjice. Prof. dr Srđan Stanković, redovni profesor Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore, prema prestižnoj Stanfordovoj listi svrstava se među 2% najcitiranijih istraživača u svijetu. Autor je oko 300 naučnih radova, od kojih je približno stotinu objavljeno u vodećim svjetskim časopisima, a njegov naučni rad do danas je citiran oko 6.000 puta (prema Google Scholar-u).

Njegovi naučni doprinosi u oblastima obrade signala, multimedijalnih sistema, kompresije informacija i digitalne zaštite podataka ugrađeni su u brojne savremene tehnologije – od komunikacionih i bezbjednosnih sistema do pametnih i inteligentnih rješenja koja oblikuju savremeni digitalni svijet.

Tokom više od tri decenije karijere, prof. Stanković je predavao i istraživao na univerzitetima i institutima širom Evrope i svijeta, uključujući Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Sjedinjene Američke Države, Rusiju i Grčku. Stečena iskustva iz međunarodnih istraživačkih centara ugradio je u razvoj nauke i visokog obrazovanja u Crnoj Gori, gdje je formirao prepoznatljivu istraživačku školu i mentorisao generacije mladih naučnika.

Prof. dr Srđanu Stankoviću rektor Univerziteta Crne Gore prof. dr Vladimir Božović uručio je posebno priznanje za izvrsnost, koje se dodjeljuje profesorima UCG uvrštenim među dva odsto najcitiranijih naučnika svijeta prema Stanford listi.

U razgovoru za sajt Univerziteta Crne Gore, profesor Stanković govori o prelomnim trenucima koji su oblikovali njegov naučni put, iskustvima iz međunarodnih laboratorija, spoju nauke i društvene odgovornosti, kao i o tome kako vidi ulogu Crne Gore u budućem razvoju nauke, tehnologije i inovacija.

ODBRANA MAGISTARSKOG RADA U RATNOM ZAGREBU ODREDILA BUDUĆNOST

PR UCG: Vaša karijera traje više od tri decenije, a objavili ste skoro 300 naučnih radova. Kada se osvrnete unazad, koji je trenutak bio prekretnica – onaj kada ste osjetili da će vaš rad ostaviti trag mnogo širi od Crne Gore?

PROF. DR STANKOVIĆ: Radni angažman započeo sam 1988. godine u Institutu za istraživanje Kombinata aluminijuma u Titogradu. Paralelno s tim, u martu 1989. godine upisao sam postdiplomske studije u Zagrebu. Magistarski rad se, kao i diplomski, bavio vremensko-frekvencijskom analizom signala. Riječ je o oblasti koja se vrlo intenzivno izučavala i razvijala tokom devedesetih godina. Stoga značajan broj radova publikovanih na našem univerzitetu predstavlja pionirske doprinose u ranoj fazi razvoja ove oblasti.

Odbranu mog magistarskog rada pratile su okolnosti koje su testirale moju posvećenost bavljenju naukom i koje su presudno uticale na to da mi nauka postane životno opredjeljenje, te da nastavim intenzivno da se bavim naučnoistraživačkim radom. Naime, magistarski rad završio sam početkom 1991. godine i, uz saglasnost mentora, akademika Babića, predao ga u proceduru za ocjenu i odbranu. U tom periodu sam ulagao značajne napore da se organizujem, budući da sam u međuvremenu dobio politički motivisan otkaz na poslu (pravosnažnom sudskom presudom kasnije sam vraćen na posao). Zbog spleta okolnosti, uključujući i službeno odsustvo mentora, odbrana nije realizovana u maju ili junu, već je odložena za jesen. Međutim, u jesen 1991. godine već je počeo rat u Hrvatskoj. Nakon što sam posredno stupio u kontakt s mentorom, dobio sam informaciju da mogu krenuti put Zagreba, te da će on organizovati završni dio procedure i zakazati odbranu.

To je bio prelomni trenutak: ili ću zbog ratnih okolnosti odustati, ili mi taj rad i njegovi rezultati znače toliko da će, bez sumnje, postati moja preokupacija tokom ostatka karijere.

U Zagreb sam putovao preko Mađarske, Austrije i Slovenije, a rad sam odbranio u jeku ratnih zbivanja, 5. decembra 1991. godine. U to vrijeme situacija u Zagrebu bila je izuzetno haotična, sa mnogo izbjeglica, a i sam grad je dan ranije bio granatiran. Odbranio sam rad, izvadio potvrde i krenuo nazad. Kada sam prešao granicu, tek tada sam shvatio koliko je sav taj boravak mogao biti komplikovan i opasan.

Tada sam i shvatio da mi sav taj rad mnogo znači i da je nastavak istraživanja moje buduće opredjeljenje.

Godine 1992. zaposlio sam se na Elektrotehničkom fakultetu, gdje sam nastavio istraživanja koja su već bila značajno unaprijeđena u odnosu na rezultate prezentovane u magistarskom radu. Kao rezultat toga, iz doktorske disertacije publikovao sam četiri rada (jedan kao autor i tri kao koautor) u vodećem časopisu iz oblasti obrade signala — IEEE Transactions on Signal Processing.

U toj fazi istraživanjima u ovoj oblasti pridružili su se Ljubiša Stanković, čije su publikacije široko međunarodno prepoznate, kao i prof. dr Zdravko Uskoković, koji mi je bio mentor na doktorskoj disertaciji. Nakon toga, pristizale su mlađe kolege, pa je što kroz teorijske doprinose, što kroz primjene vremensko-frekvencijske analize doktorat na Elektrotehničkom fakultetu uradilo oko 20 kandidata. Zahvaljujući svemu tome, prepoznati smo kao jedna od vodećih grupa na svijetu za ovu oblast.

OD ISTRAŽIVAČKIH BORAVAKA DO SVJETSKIH NAUČNIH PRIZNANJA

PR UCG: Bavite se obradom signala, multimedijom, zaštitom podataka i kompresijom informacija – oblastima koje za mnoge zvuče apstraktno. Možete li nam ispričati jednu „priču iz laboratorije“ koja pokazuje kako to što radite utiče na svakodnevni život ljudi?

PROF. DR STANKOVIĆ: Zahvaljujući prodorima u oblasti vremensko-frekvencijske analize, već 1998. godine dobio sam stipendiju IKY fondacije Vlade Grčke za boravak na Aristotelovom univerzitetu u Solunu, na Fakultetu za informatiku. Tamo sam sarađivao sa poznatim profesorom Pitasom, koji je bio jedan od utemeljivača oblasti digitalnog watermarkinga, tada fokusirane prvenstveno na digitalne slike i audio-signale.

Imao sam sreću da boravim u istraživačkoj grupi koja je oblikovala ovu oblast kroz radove u početnoj fazi njenog razvoja. Kao rezultat tog boravka, zajedno sa profesorom Pitasom publikovali smo nekoliko radova u vodećim časopisima, definišući pristupe zasnovane na vremensko-frekvencijskoj analizi, koji su otvorili nove mogućnosti u ovoj oblasti. Moja grupa je kasnije publikovala niz radova koji su otvorili nove perspektive u oblasti digitalnog watermark-a.

Odmah nakon Grčke, otišao sam u Njemačku, gdje sam, kao stipendista Alexander von Humboldt fondacije, boravio na Univerzitetu u Darmstadtu. Sa grupom za teoriju signala radio sam na problemima filtriranja govornih signala, sa posebnim akcentom na otklanjanje signala smetnji u hands-free telefonskim sistemima. Takođe sam sa tom grupom publikovao nekoliko radova u vodećim svjetskim časopisima, što me je preporučilo da dobijem predmet koji sam samostalno organizovao i za koji je interesovanje studenata bilo značajno veće od uobičajenog.

Obje pomenute oblasti — zaštita podataka i filtriranje signala — inspirisane su direktnim praktičnim primjenama, te su i danas u svakodnevnoj upotrebi. Nakon Darmstadta, 2002. godine boravio sam, takođe kao stipendista Alexander von Humboldt fondacije, na Univerzitetu Bonn-Rhein-Sieg u Bonu, gdje sam sprovodio istraživanja u oblasti digitalnog videa. Kao rezultat tih istraživanja publikovali smo i u ovoj oblasti nekoliko radova u vodećim časopisima. Na ovom univerzitetu držao sam i set predavanja, a kao rezultat te saradnje jedan od studenata, Alexander Klaeser, došao je u Podgoricu da, pod mojim mentorstvom, radi diplomski rad. Tu je ostao osam mjeseci, napisao i kod nas odbranio rad, za koji je u Njemačkoj dobio prvu nagradu u kategoriji diplomskih radova u oblasti informacionih tehnologija. Kasnije, kolega Klaeser je doktorirao na Univerzitetu u Grenobleu.

Zahvaljujući navedenim istraživačkim aktivnostima, stvoreni su uslovi za intenzivnije izučavanje multimedijalnih signala, čiju osnovu čine slika, zvuk i video. Rezultat rada u ovoj oblasti je knjiga Multimedia Signals and Systems, publikovana u izdanju Springera, čija su poglavlja sa njihove zvanične veb-stranice preuzeta oko 20.000 puta.

PR UCG: Tokom karijere boravili ste i radili na univerzitetima širom svijeta – od Njemačke i Francuske, preko SAD-a, do Rusije i Argentine. Koje iskustvo vam je najviše promijenilo pogled na nauku i svijet? 

PROF. DR STANKOVIĆ: Nakon Njemačke, započeta je vrlo intenzivna saradnja sa prestižnom visokoškolskom institucijom ENSIETA iz Bresta u Francuskoj. Oni su bili direktno zainteresovani za proučavanje vremensko-frekvencijskih distribucija sa kompleksnim argumentom vremena, koje sam predložio i publikovao 1996. godine. Generalizacija ove distribucije bila je osnovni rezultat jedne doktorske disertacije odbranjene u Brestu.

Nakon toga, između naših institucija, uslijedile su intenzivne razmjene istraživača i realizacije bilateralnih projekata. Ta saradnja se proširila na još par univerziteta, gdje je navedena distribucija, takođe, bila izučavana u doktorskim disertacijama. Kao rezultat toga, bio sam u svojstvu mentora, predsjednika komisije, izvještača ili člana komisije u više od deset komisija za odbranu doktorskih disertacija u Francuskoj, Singapuru, Belgiji,...

Interesantno je da saradnja sa Francuskom i dalje traje i da je prilično intenzivna. Kao rezultat ove saradnje, u Grenobleu su dvojica naših kolega boravila kao gostujući profesori, dok je značajan broj naših saradnika sticao istraživačko iskustvo u njihovim laboratorijama.

Istakao bih i boravak na Fakultetu za matematička izračunavanja i kibernetiku Univerziteta Lomonosov. Kao rezultat te saradnje publikovani su zajednički radovi u časopisima. Radovi su se zasnivali na kombinovanju matematičkih metoda na kojima smo mi radili sa onima koje su bile u fokusu istraživanja na Lomonosovu.

Nakon toga uslijedio je kraći boravak na King’s Collegeu u Londonu, a potom nekoliko kraćih i jedan duži boravak na Univerzitetu Villanova u Sjedinjenim Američkim Državama. Na Villanovi sam se uključio u novu oblast koja se naziva kompresivno odabiranje (compressive sampling).

Budući da je to za nas bila potpuno nova oblast, bilo je potrebno da koleginica prof. dr Irena Orović i ja uložimo značajnu energiju kako bismo ušli u ovu oblast, a zatim predložili nova rješenja i algoritme. To je predstavljalo prilično veliki izazov. Oblast je bila inspirisana praktičnim primjenama u medicini, prije svega u magnetnoj rezonanci (MRI), gdje je bilo potrebno da se uz znatno manji broj podataka (odabiraka) dobije isti kvalitet slika kao u slučaju korišćenja punog broja odabiraka. Time bi se omogućilo znatno kraće izlaganje pacijenata tokom snimanja. Ovaj postupak odabiranja se vremenom proširio na veliki broj drugih oblasti, u kojima je potrebno izvršiti analize sa značajno redukovanim brojem podataka, uz zadržavanje standardnog kvaliteta dobijenih rezultata. I ova oblast je, nakon mog povratka, postala jedna od osnovnih naučnih tema značajnog broja istraživača sa našeg fakulteta.

Za jedan od naših radova objavljenih na ovu temu, najveće evropsko udruženje za obradu signala EURASIP dodijelilo nam je 2017. godine nagradu za najbolji rad publikovan u prestižnom evropskom časopisu Signal Processing. Nekoliko godina kasnije, još jedan od naših radova, publikovan u časopisu IEEE Signal Processing Magazine (sa najvećim faktorom uticaja u oblasti obrade signala), takođe je dobio nagradu za najbolji rad u tom časopisu, 2020. godine.

Teško je reći da je neko od ovih pojedinačnih iskustava presudno uticalo na promjenu mojih pogleda na nauku i svijet, ali je svako od njih doprinosilo oblikovanju mog naučnog profila i opšte percepcije društvenih kretanja, što posljedično utiče i na pogled na svijet. Vremenom čovjek shvati da se svi, naizgled krupni, problemi i pojave mogu razložiti na veći ili manji broj sitnijih elemenata, čime posmatranje i razumijevanje cjeline postaje jednostavnije i lakše shvatljivo. Ovo se može primijeniti kako na naučne probleme, tako i na situacije u svakodnevnom životu.

KVALITET ISPRED GOMILANJA GRADIVA: ISKUSTVO NASTAVE U DARMSTADTU

PR UCG: Bili ste na Alexander von Humboldt stipendiji u Darmstadtu i držali nastavu studentima u Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u… Koliko su ta iskustva oblikovala vaš način rada i šta od tih međunarodnih pristupa primjenjujete danas? 

PROF. DR STANKOVIĆ: Kao što sam već pomenuo, tokom akademske 1999/2000. godine držao sam nastavu na Univerzitetu u Darmstadtu. To je za mene bilo interesantno iskustvo i novi izazov. Bilo je neophodno da se jako potrudim kako bih, uz intenzivna istraživanja, održao atraktivnost predmeta do kraja semestra. Naime, studenti su mogli da prate nastavu na više predmeta, a kasnije, u toku semestra, odlučuju koji će od tih predmeta polagati. To vam, kao nastavniku, stvara određenu tenziju, jer svaki čas mora biti dobro osmišljen kako bi se zadržala atraktivnost discipline i pažnja studenata. Bio sam praktično još uvijek na početku nastavničke karijere i stoga dodatno motivisan da se snažno posvetim pripremi predavanja, tako da je na kraju moj predmet bio izabran od velikog broja studenata. U vezi s ovim iskustvom interesantno je napomenuti sljedeću situaciju. Iz poštovanja prema starijem profesoru koji je ranije držao taj predmet, zamolio sam ga da mi da njegov plan rada. Međutim, on je rekao da je bolje da plan sastavim sam, u skladu sa svojim istraživačkim i akademskim profilom, odnosno da uključim nešto novo iz domena svoje ekspertize i na taj način dam drugačiji ton i osavremenim predmet.

Iz ovog iskustva izvukao sam pouku da uvijek treba pažljivo selektovati onoliko tema koliko se može kvalitetno ispredavati, a ne nametati po svaku cijenu princip uključivanja što većeg broja poglavlja. Kasnije mi je bilo čudno kada bih čuo da neki nastavnik mora da drži vanredne časove kako bi „stigao gradivo“. Takav pristup pravi disbalans u opterećenju studenata, i to ne samo na toj disciplini već i na ostalim koje studenti slušaju uporedo s njom.

Takođe, interesantno iskustvo bilo je i to da se svaka nastavna jedinica najavljivala prije termina nastave, a vrlo često je predavanjima prisustvovalo po nekoliko profesora i saradnika zainteresovanih za određene teme. Zanimljivo je i to da smo, kada smo saradnik i ja organizovali ispit i podijelili zadatke, ostavili studente da rade i nakratko otišli u laboratoriju da završimo neke obaveze, bez razmišljanja o mogućnosti prepisivanja ili međusobnog dogovaranja.

Na kraju bih istakao i neke organizacione detalje, poput toga da sam svojim ključem mogao otvoriti i druge kancelarije članova istraživačke grupe. Jedan kolega mi je čak rekao da slobodno mogu uzeti knjigu iz kancelarije drugog člana grupe i ostaviti mu poruku. Građenje povjerenja među članovima istraživačke grupe izuzetno je važno i to sam uvijek primjenjivao unutar moje grupe. Takođe, insistiram na preciznosti u pogledu zadatih rokova i na redovnom ažuriranju dokumentacije za sve što je od važnosti za rad grupe, bilo da se odnosi na naučne radove, projekte, konferencije, referate i slično. 

NOVA FAZA U RAZVOJU VJEŠTAČKE INTELGENCIJE - MULTIMEDIJI

PR UCG: Svijet ulazi u doba vještačke inteligencije, pametnih sistema i eksplozije podataka. Ako zamislimo Crnu Goru za deset godina, kako bi, po vama, tehnologija mogla promijeniti naš svakodnevni život?

PROF. DR STANKOVIĆ: Nezahvalno je davati ovakve projekcije imajući u vidu dinamiku promjena koje se dešavaju posljednjih godina. U tom smislu fokusiraću se na oblast kojom se bavim i moguće impakte na dalji razvoj sistema zasnovanih na vještačkoj inteligenciji.

Kao što smo pomenuli, multimediji podrazumijevaju kombinovanje različitih vrsta signala. U tom kontekstu, nova faza u razvoju vještačke inteligencije će biti zasnovana na multimedijima u vještačkoj inteligenciji. Naime, ova faza će podrazumijevati semantičko povezivanje različitih tipova informacija (zvuk, slika, video, tekst i signali sa različitih senzora). To će omogućiti opisivanje određenih pojava i stanja korišćenjem skupa međusobno povezanih signala, na osnovu kojih će se klasifikovati pojave i donositi odluke. Ovo je vrlo važan korak u razvoju inteligentnih sistema. Dakle, za određeni pojam se vežu karakteristični zvukovi, slike, video-zapisi i eventualno signali sa senzora, kao što su temperatura i slično. Na taj način sistem će procjenjivati datu situaciju odnosno tendencije njenog razvoja u bliskoj budućnosti. Stoga, inteligentni sistemi će moći da procijene kada, na primjer, gori vatra, da li ima opasnosti od požara ili se radi o standardnoj situaciji. Ovakvi sistemi će podrazumijevati značajno povećanje količine podataka za treniranje sistema, što će zahtijevati i razvoj novih algoritama kako bi učenje sa nekim pogrešnim podacima imalo što manji uticaj. Naime, povećanje količine informacija s jedne strane daje bolje performanse sistema, a s druge strane postoji opasnost da u toj ogromnoj količini ne bude zanemarljiv broj pogrešnih koji utiču na treniranje i tačnost odluke. Takođe, očekujem i da interfejsi kojima komuniciramo sa vještačkom inteligencijom budu značajno sofisticiraniji od ovih koji se danas široko upotrebljavaju.

NAUČNA SARADNJA KAO NOVI DIPLOMATSKI ADUT CRNE GORE

PR UCG: S obzirom na to da ste bili i ambasador Crne Gore u Argentini, da li vjerujete da nauka može biti najbolji ambasador jedne zemlje? Kako možemo globalno predstaviti naš potencijal?

PROF. DR STANKOVIĆ: Zahvaljujući primjeni opšteprihvaćenog sistema vrijednosti u nauci, naučna zajednica Crne Gore ima značajno mjesto u crnogorskom društvu i regionu, a sve je šire prepoznata i u svijetu. Postoji sve veći broj naučnika koji postižu odlične rezultate, preko kojih se umrežavaju sa eminentnim institucijama, čime raste ugled naših naučnoistraživačkih ustanova. Stoga u značajnom broju oblasti držimo priključak sa razvijenim svijetom, što omogućava da se Crna Gora, upravo preko nauke, doživljava kao ozbiljno organizovano društvo, čiji naučni rezultati mogu doprinijeti i razvoju partnerskih institucija. U tom smislu, ako se nauka postavi kao osnova saradnje sa drugim državama, Crna Gora će biti ozbiljnije shvaćena, a i svaki drugi vid saradnje i promocije biće olakšan.

U Argentini sam posjetio nekoliko vodećih univerziteta i na svima je iskazana zainteresovanost za saradnju sa našim univerzitetom. Tokom nekih posjeta čak su osmišljeni modeli saradnje u kojima bi se, kroz zajednička istraživanja na naučnim institucijama i saradnju sa kompanijama, radilo na razvoju novih proizvoda i njihovom zajedničkom plasmanu na tržištu. Takav koncept mogao bi da se koristi kao jedan od opštih pristupa u našoj diplomatiji, jer se preko izvrsnosti u nauci postaje poželjniji partner i za druge vidove saradnje.

Ispričaću i jednu anegdotu u vezi sa našom saradnjom sa jednom eminentnom naučnom ustanovom iz Francuske. Tokom sastanka na Univerzitetu Crne Gore bio je prisutan i diplomatski predstavnik Francuske, koji je na samom početku zamolio kolege iz Francuske da ulože dodatne napore kako bi nam pomogli da se brže razvijamo i time damo doprinos razvoju Crne Gore. Međutim, šef tima sa francuske strane uključio se u diskusiju i rekao da su oni došli kako bi zatražili pomoć od nas, s ciljem da određene teorijske pristupe razvijene od strane naše grupe implementiraju u rješavanju konkretnih problema u Francuskoj. Možete zamisliti kakva je bila reakcija tog diplomate.

Kada je riječ o Francuskoj i impaktu koji nauka može da ostvari, želim istaći i to da je našu grupu posjetio francuski akademik koji je do prije nekoliko godina bio predsjednik Francuske akademije nauka. Razlog posjete bio je razgovor o saradnji, budući da se i on bavi istom oblašću.

MOTIVACIJA KOJA NE PRESTAJE: IZMEĐU LABORATORIJE I STRATEŠKIH ODLUKA

PR UCG: Mentor ste mladim istraživačima, a neki vaši studenti osvojili su nagrade za najbolje doktorske teze u regionu i Evropi. Šta ih najčešće savjetujete kada požele da rade nauku na svjetskom nivou?

PROF. DR STANKOVIĆ: Osnovno za bavljenje naukom je istrajnost, strpljenje i posvećenost proučavanju literature, primarno radova publikovanih u vrhunskim časopisima. Da bi se dobro razumjeli radovi u takvim časopisima potrebno je dosta vremena, dodatne literature i simulacija. Kada se shvati značajan dio onoga što je tamo napisano, onda se može početi razmišljati o nekim modifikacijama u smislu kreativnog kombinovanja različitih rezultata. To je prva faza. U drugoj fazi treba pažljivim čitanjem komentara anonimnih recenzenata pristupiti popravljanju rada inkorporiranjem svake kritike u novu vrijednost, unešenu u revidirani rad. Taj postupak je vrlo sofisticiran i u njemu se uči kako da kritike, kroz ozbiljan tretman, pretvorite u novu vrijednost i dobijete značajno bolju verziju rada. Kada ste sistematično prošli kroz obije faze, onda se može reći da ste sazreli da se samostalno bavite naučnim radom i vodite sopstvene naučne projekte. Uz punu, svakodnevnu posvećenost potreban je period od nekih 4-5 godina od početka istraživačkog rada na magistarskoj tezi do završetka doktorske disertacije.

PR UCG: Radili ste na tehnologijama koje mogu da unaprijede sigurnost podataka, multimediju i telekomunikacije. Ako biste morali da izdvojite jedan projekat koji bi mogao najviše promijeniti našu svakodnevicu – koji bi to bio?

 PROF. DR STANKOVIĆ: Značajan dio procesa bavljenja naukom je manje više usavršavanje i kombinovanje sopstvenih rezultata ili njihova primjena u drugim oblastima. Tako da su radovi često povezani i neki noviji predstavlja unaprijeđenu verziju prethodnog. Recimo rad na raznim aspektima distribucije sa kompleksnim vremenom se odvijao duži niz godina i rezultati su publikovani preko više od deset radova u časopisima. Međutim, kada bih izabrao radove koji imaju izražen kontekst praktičnih primjena, tu bih istakao unificirani pristup zaštiti multimedijalnih podataka, publikovan u poznatom časopisu IEEE Transactions on Image Processing, kao i rad u kome se predlaže rekonstrukcioni algoritam za signale sa nedostajućim odbircima, publikovan u časopisu Signal Processing Elsevier.

PR UCG: Nakon svega što ste postigli – od dekanata ETF-a i prorektorske funkcije do međunarodnih saradnji i ambasadorske pozicije – šta vas danas najviše inspiriše i pokreće ka novim idejama?

PROF. DR STANKOVIĆ: S jedne strane, kao predsjednik Savjeta za visoko obrazovanje, pokušavam da, koliko mogu, utičem na opšte tokove u visokom obrazovanju i nauci – da kroz strategije, analize i mjerila omogućimo razvoj visokog obrazovanja sa dinamikom koja značajno vuče naprijed, ali je istovremeno primjerena našim uslovima, u smislu da je stimulirajuća i dostižna za one koji vrijedno rade.

S druge strane, svakog dana sam u laboratoriji da vidim šta je rađeno prethodnog dana. Svaki, pa i manji, novi rezultat za mene je pokretački impuls za napore koje treba uložiti da bi se došlo do ozbiljnije forme rada. Tu sam za savjete kako da optimizujemo energiju i da od uloženog rada dobijemo što je moguće više. Kada osjetim da sam još uvijek od pomoći, doživljavam to kao novi stimulans za ovaj vid istraživačkog rada.