U političkoj istoriji malih država podjele često imaju veću težinu od programa, a simboli su snažniji i od institucija.

Foto: Skupština Crne Gore

U Crnoj Gori, više od tri decenije nakon obnove višepartizma i gotovo dvije decenije nakon proglašenja nezavisnosti, te više od pola decenije od prve smjene vlasti na izborima, čini se da temeljni sporovi nijesu iščezli, već su postali trajni okvir političkog djelovanja. Umjesto takmičenja u vizijama razvoja, javni prostor je i dalje opterećen logikom konačnog izbora, u kojoj svaka odluka poprima dimenziju sudbinskog razgraničenja.

Pitanje koje se danas nameće nije ko će prevagnuti u još jednom ciklusu polarizacije, već da li je moguće preoblikovati samu logiku političkog prostora, od plebiscitarne tvrđave ka deliberativnoj zajednici. Da li Crna Gora može izaći iz začaranog kruga egzistencijalnih podjela i uspostaviti politiku kao prostor racionalnog dogovora, dugoročnog planiranja i institucionalne odgovornosti? Upravo na tim dilemama zasnivaju se i ocjene naših sagovornika.

Politički prostor Crne Gore snažno je obilježen podjelama, kaže politikolog Aleksandar Ćuković, „umjesto da referendum ostane istorijski čin konstituisanja države, on je postao model političkog konflikta koji se izdašno eksploatiše, dugogodišnja dominacija Đukanovićevog političkog okvira dodatno je učvrstila ovu matricu, jer je političko nadmetanje često bilo predstavljano kao izbor između države i njenog rušenja, a ne između alternativnih politika, otuda i osjećanje među građanima da je naše društvo zarobljenik takvog političkog okvira“, kazao je Ćuković za „Dan“.

Kako je dodao, promjena vlasti 2020. godine donekle je otvorila prostor za pluralizaciju, ali nije nužno razgradila plebiscitarnu logiku, „u praksi, kompromis je najčešće tehnički, pragmatičan, a rijetko vrijednosni, zato što ne podrazumijeva saglasnost o temeljnim principima političke zajednice, u tom smislu, mnoge postizborne koalicije, kao što se vidi, bile su 'aritmetičke', teško da politička kultura može značajnije evoluirati bez generacijske smjene elita, ako iste elite ostaju dominantne, naročito one koje su socijalizovane u konfliktnom, tranzicionom i klijentelističkom okruženju, njihovi obrasci ponašanja imaju tendenciju reprodukcije, u tom smislu, kontinuitet političkih figura iz devedesetih i ranih dvijehiljaditih otežava kulturnu transformaciju“, rekao je Ćuković.

Đurišić smatra da je Crna Gora zarobljena partitokratijom koja sistematski proizvodi nekvalitet kroz širenje državnog aparata, partijsko zapošljavanje i stalno povećanje troškova bez odgovornosti, „ista imena, isti obrasci i ista retorika kružili su decenijama, kada smo se ponadali da smo konačno dobili nešto drugo, građani su se žestoko razočarali jer su samo nastavljene prakse starog režima, u takvom ambijentu nema stvarnog napretka, već samo kretanja po inerciji, alternativa sigurno nijesu oni koji su 30 godina razarali institucije, ali ni ovi koji su ih naslijedili bez vizije i ozbiljnosti, potrebni su novi ljudi koji razumiju težinu nagomilanih problema i koji su spremni na bolne, ali nužne rezove, bez toga, kompromis će ostati trgovina, a politika puka raspodjela plijena“, istakao je Đurišić.

Kod nas se svaka važnija odluka pretvara u pitanje opstanka, identiteta i konačne istine, ukazuje direktor Inicijative direktne demokratije (IDD) Borislav Đurišić, „umjesto da se politika vodi kao prostor pregovora i parcijalnih trajnih rješenja, ona se stalno svodi na logiku 'za ili protiv', 'mi ili oni', identitetske podjele su toliko dominantne da partije gotovo i nemaju programe mimo tih tema, sve se vrti oko mobilizacije emocija, dok konkretni problemi – ekonomija, obrazovanje, zdravstvo, institucionalna reforma – ostaju po strani, takva atmosfera pogoduje održavanju statusa kvo, jer dok se društvo bavi simbolima, stvarna pitanja ostaju neriješena, a pljačka se nesmetano nastavlja, to nije slučajnost, već obrazac“, ocijenio je Đurišić.

On ističe da je kod nas kompromis uglavnom tehnički. „Najbrži i najefikasniji dogovori u Crnoj Gori postižu se kada treba podijeliti resore i upravne odbore, vrijednosni kompromisi, koji bi podrazumijevali dugoročni plan razvoja, reformu sistema ili redefinisanje institucionalnih odnosa, gotovo da ne postoje, koalicioni sporazumi svih vlasti od uvođenja višepartizma svode se na podjelu moći, bez jasnog programa i mjerljivih ciljeva, to govori o oportunizmu političkih kvazielita, koje nemaju ni hrabrosti ni kapaciteta za ozbiljan dogovor u interesu građana“, zaključio je Đurišić.

Generacijska smjena nije dovoljna

„Generacijska smjena sama po sebi nije dovoljna ukoliko novi akteri usvajaju stare obrasce, generacijska smjena bez promjene svijesti samo je promjena stražara na istim kapijama podjela, dok god je politička konkurencija oblikovana logikom egzistencijalnog izbora 'mi ili oni', kompromis će biti percipiran kao slabost, Crna Gora već predugo stoji na raskrsnici na kojoj su svi putokazi namjerno polomljeni, kako bi narod povjerovao da je jedini spas u taboru, a ne u kretanju, naša je tragedija u tome što smo državu sagradili kao tvrđavu, a ne kao dom, jer se u tvrđavi uvijek traži izdajnik, dok se u domu traže dijalog i dogovor“, zaključio je Ćuković.