Princ Nikola Petrović Njegoš oglasio se povodom obilježavanja 20 godina od obnove nezavisnosti uz poruku da bi volio da se tokom ove nove decenije Crna Gora brine jednako, ako ne i više, o svojoj budućnosti nego o svojoj prošlosti, te da se više interesujemo za ono što je ujedinjuje nego za ono što je dijeli.

Foto: YouTube screenshot/MediaBiro 

Poruku prenosimo u cjelosti:

Kada bih morao u nekoliko riječi opisati Crnu Goru i njene stanovnike, rekao bih da je Crna Gora ljubavna priča između istorije i geografije i da smo svi mi djeca tog saveza, bez obzira na naše društveno ili kulturno porijeklo, osjećanja, politička opredjeljenja, bilo da smo mladi ili stari, bogati ili siromašni.

Geografija je naša zajednička majka koju prečesto loše tretiramo. Svako od nas vezan je za nju i upravo nas ta veza ujedinjuje uprkos našim neslaganjima i rivalstvima.

Istorija se na prvi pogled čini izvorom naših podjela. U stvarnosti, ona je ono što nas svakodnevno povezuje i zbog čega svi zavisimo jedni od drugih, uprkos pobjedama i porazima, dramama i krizama.

Ovih dana obilježavamo dvadeset godina nezavisnosti. Nezavisnosti koja je demokratski obnovljena bez ijedne prolivene kapi krvi.

To je zaista veličanstven jubilej, ali ne smijemo zaboraviti da je tokom pet vjekova Crna Gora već bila nezavisna država. Nezavisna i slobodna po cijenu brojnih žrtava koje su podnijeli naši preci, kojima dugujemo da posvetimo ovu godišnjicu.

Želim da pozdravim i sve svoje sugrađane koji su bili akteri obnove naše nezavisnosti. To ne bi bilo moguće bez hrabrosti nekih od njih.

Obnovljena nezavisnost ne bi bila moguća ni bez podrške i, moram to reći, patriotizma mnogih naših građana koji su od prvih dana tragedije raspada Jugoslavije branili mir, zajednički život i angažovali se za ovu novu sudbinu. I ne samo unutar zemlje, već i u okviru dijaspore koja se velikodušno mobilisala.

Svima vama, dragi sunarodnici, svima vama gdje god da se nalazite, koji ste dali doprinos našoj nezavisnosti, u ime mojih predaka koji su se svi borili za ovu stvar, želim da izrazim našu duboku i iskrenu zahvalnost i poštovanje. I sam sam proživio taj period i imao priliku da sretnem mnoge od vas u tim teškim trenucima. To je ljudsko iskustvo koje nikada neću zaboraviti.

Danas, dvadeset godina kasnije, to nam može izgledati daleko, ali u istorijskim razmjerama to nije ništa, posebno ako želimo dug i lijep život našoj dragoj Crnoj Gori.

Upravo zato ovaj jubilej treba da bude prilika da svi zastanemo, pogledamo put koji smo prošli i provjerimo pravac koji smo sebi zacrtali.

Vrijeme je da izvadimo naše kompase!

To su trenuci kada svako od nas, na svim nivoima, treba da se zapita o protekle dvije deceniji i izrazi svoje želje za decenije koja dolaze.

To je takođe vrijeme da ponovo potvrdimo naše tradicionalne vrijednosti tolerancije i solidarnosti, koje su nam omogućile da izbjegnemo nedavne sukobe, ali i vrijednosti demokratije i pravde koje danas dijelimo sa našim evropskim susjedima.

Vrijeme je da se pripremimo za novu deceniju koja će, nadam se, donijeti rješenja za teškoće koje su pogodile i koje još uvijek pogađaju previše naših sugrađana.

Zato ću vam iz dubine srca reći šta želim za našu zemlju, koju sam naučio da volim tokom posljednjih 35 godina, kao i za njene stanovnike prema kojima osjećam najbratskija osjećanja.

Volio bih da se tokom ove nove decenije Crna Gora brine jednako, ako ne i više, o svojoj budućnosti nego o svojoj prošlosti. Da se više interesuje za ono što je ujedinjuje nego za ono što je dijeli.

Više za ono što čini njenu snagu nego za ono što čini njenu slabost.

Naši sugrađani su zaista podijeljeni oko pitanja koja im izgledaju od presudne važnosti: politike, identiteta, religije, često čak i unutar iste porodice. Pri tome zaboravljaju ono najvažnije: svoju privrženost ovim veličanstvenim prostorima koji nas okružuju, ali koji se postepeno uništavaju zbog našeg nemara i individualizma.

A upravo je ta izuzetna priroda od životnog značaja za sve nas i zajedno moramo da je zaštitimo i valorizujemo. To je jedini način da poboljšamo uslove života ne samo najsiromašnijih već i najbogatijih. Jer biti bogat među siromašnima, u uništenom okruženju, čak i ako je moguće to ne primjećivati, takođe ne znači živjeti dobrim životom.

To je bio projekat upisan u naš Ustav još 1991. godine — ekološka država o kojoj svako od nas sanja ili je makar jednog dana sanjao. Projekat koji inspiriše mnoge muškarce i žene širom planete, a posebno mlade. Taj projekat je danas aktuelniji nego ikad, postao je realističan i na dohvat nam je ruke; dovoljno je da vjerujemo u njega i udružimo naše talente.

Tada će naša djeca i unuci moći da budu ponosni na nas kao što smo mi ponosni na naše pretke. Zar to nije najljepši način da im odamo počast?

Neka bude što biti ne može !

Dragi sunarodnici, još jednom odgovorimo izazovu koji Njegoš upućuje našoj savjesti.