Crnogorski helsinški odbor danas je u Podgorici organizovao panel pod nazivom „Dvadeset godina obnove crnogorske nezavisnosti: razgovor sa protagonistima”. Na panelu su govorili bivši predsjednici države i Vlade Milo Đukanović i Filip Vujanović, kao i bivši šefovi diplomatije Nebojša Kaluđerović i Miodrag Vlahović.

Foto: Media biro

Bivši predsjednik Milo Đukanović prisjetio se okolnosti u kojima je Crna Gora došla do nezavisnosti.

„Devedesete godine su godine u kojima mi još uvijek živimo sa generacijom ljudi formiranih u jednoj ozbiljnoj državi kakva je bila Jugoslavija. Drugo, to su bili ljudi koji su bili vrlo nadahnuti jugoslovenskim, ali i crnogorskim patriotizmom. To je bitna razlika u korist nekadašnje u odnosu na današnju generaciju. Te ljude ste mogli animirati za prave ideje. Neki od tih ljudi su zapamtili stradanje u ratovima ranih 90-ih, neki su zapamtili bonove preko kojih smo dijelili brašno, ulje i šećer. Neki su zapamtili bombardovanje NATO saveza. Sve te slike su pomagale da ti ljudi mijenjaju svoje vrijednosne stavove. Trebalo je vremena i događaja koji su pomogli da ti ljudi shvate neminovnost nezavisnosti, a sa tom neminovnošću i potrebu strateške orijentacije. Strateška preorijentacija je dovela do našeg okretanja Evropi, Zapadu, NATO-u i do rezultata kojih smatramo važni istorijskim dostignućem,“ naveo je Đukanović.

Đukanović je istakao da je timski rad bio zaslužan za obnovu nezavisnosti.

„To je bio tim koji je funkcionisao vrlo koordinisano i koji je bio apsolutno usresređen na svoj cilj. Znate, i drugo je to vrijeme bilo. Okosnica tog tima je bila Demokratska partija socijalista, ali se ništa ne bi moglo završiti u partijskom krugu. 1996. godine smo prošli tu tešku opomenu i na vrijeme otpočeli izgradnju jednog, mogu slobodno kazati, tradicionalno multietničkog i multivjerskog sistema državne politike koji se pokazao ne samo spasonosan u tom kritičnom trenutku, nego je njegova vrijednost posebno došla do najvećeg izražaja, upravo na referendumu. Za razliku od drugih suverenističkih pokreta u regionu koji su uglavnom bili obilježeni jednonacionalnom energijom u Crnoj Gori je to bila građanska energija. Tu nije ostalo ni minimum prostora za optužbu da je riječ o nekom iracionalnom namirivanju odnosa sa istorijom, s nepravednom istorijom, nego je od starta bilo jasno da je riječ o iskazivanju spremnosti da se preuzme odgovornost za budućnost. Od prvog dana smo kazali mi znamo i kako će ta naša budućnost izgledati. Biće evropska i evroatlanska. I postavlja se pitanje šta je moguće sada prigovoriti toj vjerodostojnosti. Jer smo mi u međuvremenu ušli u NATO i mi smo zemlja lider koja čeka neke administrativne procedure da bi zauzela svoje mjesto u Evropskoj uniji,“ naveo je Đukanović.

Istkao je da je ogromna podrška u tom timu bio i državni aparat.

„Moram da sa ove distance kažem, ja sam sa 29 godina preuzeo vladu. Zatekao sam ljude koji su u tom aparatu već bili po 30 ili 35 godina. Koji su dostigli svoj profesionalni maksimum. Naravno, dolazili su drugi ministri, ali znate, niko od ministara ne bi mogao ništa da uradi da nije imao dobre profesionalce u tom aparatu. Ti pomoćnici ministara, sekretari sekretarijata, ti su ljudi nosili veliki dio posla koji ga je tada trebalo obaviti. To su radili bespreko. I oni su se tako spretno i tako disciplinovano prestrojavali u hodu. Jer znate, oni su, baš kao i ja, bili uvjereni da će Jugoslavija vječno trajati. Ali kada smo se iz dana u dan poslije 1991. godine suočavali kako se deformiše ideja očuvanja Jugoslavije u ideju stvaranja Velike Srbije. Onda su samo zapravo pljuštali zadaci toj administraciji na koje je trebalo ažurno odgovarati,“ naveo je Đukanović.

U svom izlaganju se osvrnuo i na uticaje Srbije.

„Karijerizam i interesi Crnogoraca su bili vrlo plodno tle za manipulisanje Beograda. Beograd se kroz vjekove vješto poigravao crnogorskim „gladnim očima“. Dođu pa onda im ponude nešto što im izgleda kao od Boga dar, a zapravo nije od Boga nego je od zla, od velikosrpskog nacionalizma. Svaki velikodržavni nacionalizam je zlo koje obavezno završava u ratovima, nerijetko u genocidima,“ dodao je Đukanović.

Bivši predsjednik Filip Vujanović je podsjetio na postepen dolazak do podrške javnosti za nezavisnost Crne Gore.

„Naše unutrašnje okolnosti su bile apsolutno protiv naše nezavisnosti i to veoma snažno izražene. Vi se sjećate da smo imali referendum 1. marta 1992. godine gdje je izlaznost bila preko 66%, gdje se za Jugoslaviju izjasnilo preko 96% onih koji su izašli a za samostalnu Crnu Goru oko 3%. Mi smo imali jedno jako loše polazište i jako snažnu emociju prema Jugoslaviji, koja je iz više razloga zavređivala takvu emociju. Trebalo je sa takvim polazištem, unutrašnjim i međunarodnim prilikama pokazati da Crna Gora treba da bude nezavisna. Nije to bilo uopšte lako i ja sam doživljavao našu državnu politiku kao politiku postepenosti i politiku strpljenja. Smatrao sam da trebamo, kao i svi mi koji smo bili zajedno, da postepeno pokazujemo da ta zajednička država nema smisla, da je ona za Crnu Goru jako loše rješenje i da mi moramo naći unutar Crne Gore prostor za saglasnost, da moramo naći prostor za saglasnost sa Srbijom i Beogradom i da moramo u međunarodnoj zajednici, prije svega preko EU, naći mogućnost da se naša samostalnost odmah prizna. Mislim da je to priznanje samostalnosti u kratkom vremenu bilo neophodno jer smo se mi objektivno nalazili u ozbiljnom riziku unutar Crne Gore,“ naveo je Vujanović.

Vujanović je istakao da je postepenost bila prisutna i u sferi ekonomije, i u sferi vođenja državne politike i ponude prema Srbiji.

„U sferi ekonomije, bili smo u užasno teškoj situaciji. Kompletna spoljnotrgovinska razmjena rađena je preko Saveznog ministarstva trgovine i vi ste morali za sve ozbiljne spoljnotrgovinske transakcije da imate dozvolu Saveznog ministarstva trgovine. To je bio užasan pritisak na našu privredu. Ja se sjećam tog vremena gdje vi nijeste mogli da vršite elementarne nabavke i osnovne prodaje, a da nemate dozvolu i da nijeste u okviru kvote. Postojao je taj sistem dozvola i kvota koji je bio poguban. Mi smo preuzeli tu nadležnost i prenijeli je u nadležnost ministarstva trgovine Crne Gore. Drugi ozbiljan i moram reći dosta rizičan vid preuzimanja je bilo preuzimanje carina. Carina je funkcionisala na način koji je za naše dvije carinski ispostave u Baru i Podgorici bio krajnje neprihvatljiv. I u jednoj fazi kad je Savezna uprava carina imala neredovno isplaćivanje plata našim carinicima, mi smo odlučili da te dvije carinske ispostave preuzmemo i da one budu isključivo nadležnost Crne Gore. I najteži, i najrizičniji, i najneprijatniji, moram reći, dio preuzimanja ozbiljne ekonomske nadležnosti je bio uvođenje novog platnog sredstva. Prvo smo uveli kao paralelno sredstvo plaćanja njemačku marku uz vrlo visoko razumijevanje Bundesbanke. Bilo je to, moram reći, vrlo interesantno praćenje odnosa dvije monete u kome moćna marka eliminiše na čudnovato brz način dinar, a svi podaci koje smo prikupljali, opet na čudnovat način, netipično za Crnu Goru, ostaju diskretni. Tako da iz toga kabineta ništa neij izlazilo i mi smo imali jako dobre sastanke u kojima smo konstatovali nakon izvjesnog vremena da su se sazrele prilike da uvedemo euro. Dakle, uvesti euro kao sredstvo plaćanja koje će u državi koja je, prije svega, oslonjena na usluge, biti idealno sredstvo plaćanja, bio je ogromni podvig. I Milo je imao u tom periodu jednu dosta srećnu okolnost da je sa jednog samita u Grčkoj krenuo u lobiranje da nam se dozvoli euro, a završio je u Americi i mi smo tog prvog januara 2001. godine uveli euro kao jedino sredstvo plaćanja. I tada je naša ekonomija pokazala kako funkcioniše i tada smo spriječili da se primarnom emisijom iz Beograda izvlače naše devize, dominantno marka i dolari, i da se naš platni sistem i ukupna ekonomija sačuva,“ naveo je Vujanović.

Prvi stalni ambasador Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Nebojša Kaluđerović istakao je da postoje tri stepena koja su prethodila obnovi nezavisnosti.

„Prvi je da se u okviru zemlje dogovorimo da ako idemo, da se pitanje crnogorske budućnosti mora rješavati na demokratskom referendumu i da moramo da se dogovorimo da se taj način prihvati u čitavoj Crnoj Gori. I to je rukovodstvo uradilo. Drugi stepen je bio, u međuvremenu koji je možda i olakšao te stvari, poslije možda jednu godinu dana i međunarodnoj zajednici je postalo jasno da o demokratskim kapacitetima jednog Voje Koštunice i ekipe koju je on okupio sve manje i manje se pričalo kao okviru u kome mi možemo da pravimo neku ozbiljnu državu. Dakle, i u tome je se pojavio nacionalizam te vrste da je i međunarodna zajednica počela da razumije da to nije baš ono što su oni u tom trenutku željeli. U međuvremenu su se razišle i neke politike, kako unutrašnje, tako i na međunarodnom planu gdje mi nismo imali iste pozicije. Postići dogovor sa Srbijom u tom trenutku je bila umjetnost. Bilo je potpuno razumijevanje da ono što nas očekuje je jedan ozbiljen posao koji smo u tom drugom nivou uradili i treći je bio ključni, a to je, konstitutivni dio međunarodne zajednice,“ ispričao je Kaluđerović.

Prvi ambasador Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama Miodrag Vlahović govorio je o odnosu zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori.

„Ja mislim su se u zvaničnom Beogradu imena mijenjala, ali se odnos prema Crnoj Gori vrlo malo mijenja. Praktično je bio jedan te isti, samo iskazi su možda bili sa nekim novim finesama. Njima je teže palo naše članstvo u NATO-u nego sama nezavisnosti, jer nezavisnošću možete da manipulišete, možete da pravite vazalnu državu, možete da nezavisnost te države svedete na formu ili na puku, da kažemo simboliku, ali je iskorak prema NATO značio da tu postoji jedna veoma snažna i jaka sadržina. Danas živimo u Crnoj Gori u kojoj je taj pokušaj državnog udara iz 2016. bio nepostojeći. Uvertira za taj državni udar je dakle situacija gdje su naši ruski prijatelji shvatili da mi zaista želimo u NATO. I danas, Crna Gora ima još jedno određenje, njenu današnju evropsku politiku vode ljudi, partije, ideologe koje su u svojom začetku, u svom iskazu, u svom trajanju, izrazito anti-evropske, i danas naše savezništvo u NATO promovišu ljudi, partije, ideologe koje su bile apsolutno anti-zapadno i anti-NATO orijentisane. To je jedna anomalija koja ne može dugo da traje. Ona kao takva mora da se okonča na ovaj ili onaj način. Ja se nadam da će biti dovoljno mudrosti i znanja i hrabrosti kod građana Crne Gore da se opredijele za one opcije, za one partije, za one politike koje zaista su evropski i atlantski orijentisane, da bi Crna Gora potvrdila i ulaskom u EU, i svoje članstvo u NATO, i svoju nezavisnost kao takvu,“ ispričao je Vlahović.