"Od svih nas jedino je Crnjanski rođeni pisac", govorio je Ivo Andrić...
Foto: wikipedia.org
Miloš Crnjanski je u svom mladićkom dobu služio je vojsci u Prvom svjetskom ratu, gdje je spoznao pustoš i razor ratovanja, koji je u njemu ostavio dubok trag.
Nakon rata, Crnjanski počinje da živi život putnika. Radio je u diplomatskim predstavništvima u Berlinu, Rimu, Lisabonu i Londonu. U Londonu se dugo zadržao jer nije htio da se vrati domovini – komunističkoj Jugoslaviji, čiji režim nije podržavao. Godine 1965, ipak se vraća u Jugoslaviju gdje i umire 12 godina kasnije, piše Kultiviši se.
- Od svih nas jedino je Crnjanski rođeni pisac - jednom prilikom je rekao Ivo Andrić.
Ovaj opis sasvim sigurno odgovara Crnjanskom, njegov stil izražavanja je uvijek bio drugačiji i autentičan, sumatristički…
Djela po kojima se Crnjanski pamti su Dnevnik o Čarnojeviću, Seobe, Druga knjiga Seoba, Lirika Itake, Ljubav u Toskani.
Izdvajamo pojedine od mnogobrojnih citata Miloša Crnjanskog koji nam govore o životu, ljudima, noćima i zvijezdama...
- Nemа utjehe među ljudimа, iаko neki kаžu dа je u Bogu, а neki u pivu.
- Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi. Priča je to. Postoji samo samoća čovjeka.
- Cijela naša zemlja sastavljena je od komada prošlosti. Daleko je od mene i sama pomisao da bi trebalo na toj prošlosti stati. Daleko od toga. U budućnost treba gledati. U budućnost treba ići. U budućnost gledaju i idu svi srećniji narodi.
- Ležaću po cijeli dan u travi i gledaću u nebo. Svaki dan će imati novu boju. I te boje umiriće moje oči, a ja sam sav miran, kad mi se smire oči.
- Čovjek koji manje živi, a više misli, postaje sve hladniji i, kao neki kristal, tvrđi. Postaje irealan. Propušta svjetlost i ona se u njemu lomi kao u nekoj prizmi. A poneki pjesnik od toga poludi.
- Nisam nikad iskao da me iko prati, uvijek sam iš’o s mojim srcem ludim.
- A kad se pogleda ovako u noć? Kad se stane, evo ovde, u mrak, na vratima? Kad se pogledaju sva polja u mjesečini? Sva ona brda u daljini… grad, krovovi… tamo oblaci… sazvežđa… to nebo puno svjetlosti? Kad se pred tim ućuti? Je li i onda kao da prolazimo bezumno… bez smisla… je li moguće da je sve to jedna bezdana praznina?
Lutam, još, vitak, sa osmjehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima bijelim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,
teškim, neveselim.
- Mogao bih u Danskoj, i u Švedskoj, i u Norveškoj, da živim. Pa i na Islandu. Svuda ima dobrih ljudi. Jedan drugi glas u meni, na to, dovikuje mi da se varam. I, da sreće nema van onog mjesta, gdje smo proveli djetinjstvo i gdje smo se rodili.
- Ja nisam više željan da me ko voli, nego da svi zavole lišće.
- Najposlije meni nikog nije žao, najmanje sebe. Mi treba da nestanemo, mi nismo za život, mi smo za smrt. Za nama će doći bolje stoleće, ono uvijek dolazi.
- Budite mi svedoci pred Bogom i ovom pustoši da su sve stvari šarene, lijepe, osim čovjeka.
- Voljeti nikad nije besmisleno.
- Nigdje na svijetu ne govori se o nama tako ružno kao kod nas. Što je gore, nigde na svijetu ne dozvoljava se tako olako drugome da to čini kao kod nas.
Izvor: telegraf.rs
KOMENTARI (0)