Nakon mjeseci napornog rada i detaljnih terenskih istraživanja u zelenim prostranstvima Nacionalnog parka Lovćen, odlučih da je vrijeme za zasluženi predah. Želja za promjenom scene i potreba za opuštanjem navela me da svoje korake usmjerim ka jednom posebnom kutku Crne Gore - prema Žabljaku i njegovom čuvaru prirode, Nacionalnom parku Durmitor.

Foto: Božidar Proročić

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Ovaj biser prirode, ukrašen svojom neprikosnovenom ljepotom, čekao je da ispriča svoje priče i podijeli svoje tajne sa onima koji su spremni da slušaju. Spakovah neophodne stvari za planinu na kojoj ću boraviti od 25-29. 02. 2024. godine.

U ranu zoru, sa osmjehom na licu i srcem punim iščekivanja, započeh svoje putovanje. Moja avantura počinje putem koji vodi od Cetinja prema Nikšiću. Vrijeme, kao da želi da učestvuje u mom putovanju, pruža mi pratnju oblaka i povremene kiše, dok u mislima razmišljam o tome šta me sve čeka. Da li će me na ovom putu pratiti snijeg ili kiša? Planina je, u svojoj suštini, misterija koja krije čari, draži, ali i izazove koje samo ona može postaviti pred putnika. Nakon više od dva sata vožnje, stigoh na željenu destinaciju. Centar Žabljaka dočekao me je otvorenih ruku, kao i predivni mali hotel u samom srcu grada, koji nosi isto ime – “Žabljak“. Ovo mjesto nije samo turistička destinacija; ono je riznica istorije i kulture. Žabljak je mjesto đe su svoje korijene imali neki od pionira botanike i dendrologije, poput de dr Zlatka Bulića i dr Milosava-Miša Anđelića, ali i legendarnog Vilotija Blečića, čije je mjesto rođenja Plužine. Ove ličnosti, zajedno sa mnogim drugim značajnim neimarima poput Toma Pajovića, dugogodišnjeg direktora iz Nacionalnog parka Durmitor, utkale su svoje živote i u bit ovog kraja, ostavljajući neizbrisiv trag u njegovoj istoriji i razvoju. Moje putovanje kroz Žabljak i Nacionalni park Durmitor bilo je više od obične posjete; bilo je to putovanje kroz vrijeme, kulture, i nepregledne ljepote prirode koja nas okružuje. Ovaj putopis je pokušaj da se uhvati suština tog iskustva, da se zabilježe trenuci provedeni među planinama koje kriju priče starije od nas samih, i da se oda počast onima koji su svojim radom i ljubavlju prema prirodi doprinijeli očuvanju ovog dragulja Crne Gore za buduće generacije.

Foto: Božidar Proročić

Subota, 25. februar 2024. godine, obilježila je početak mog boravka u srcu crnogorskih planina. Oko dva sata poslijepodne, stigoh u grad Žabljak, đe me sačeka ljubazna recepcionerka hotela “Žabljak“, Nevenka Popović. Njeno toplo i srdačno dočekivanje bilo je kao da me dočekuje najrođeniji, a ne neko koga vidim prvi put. Nevenka, sa svojim dugogodišnjim iskustvom i profesionalizmom, prava je dragulj ovog hotela, odražavajući visoke standarde usluge koje ovaj hotel nudi svojim gostima. Hotel “Žabljak“, iako malen, predstavlja pravu oazu udobnosti i gostoprimstva, a njegov reprezentativni karakter dodatno je naglašen predanošću i ljubavlju prema turizmu i gradu Žabljaka od strane njegovog direktora, Vladimira Kujundžića. Vladimir je čovjek duboko vezan za svoj kraj, čija se strast prema razvoju turizma i unapređenju kvaliteta života u ovom planinskom raju ogleda u svakom kutku hotela. Njegova vizija i posvećenost postavljanju Žabljaka na mapu vodećih turističkih destinacija nije samo poslovni poduhvat; to je životna misija koja inspiriše i motiviše sve nas koji imamo priliku da budemo dio ove priče.  Ovaj dan u Žabljaku postao je početak mog putovanja kroz čarobne pejzaže Durmitora, ali i dublje razumijevanje važnosti očuvanja našeg prirodnog bogatstva i kulturnog nasleđa. Žabljak nastavlja da živi svoju priču, privlačeći putnike željne autentičnih iskustava i nezaboravnih avantura u zagrljaju crnogorskih planina.

ŽABLJAK KROZ PRIZMU ČINJENICA

Istorija Žabljaka je priča o transformaciji, od malog izvora pitke vode, poznatog kao “Varezina voda“, do danas vodećeg zimskog centra u regionu. Početci naselja vežu se za bogat izvor pitke vode oko kojeg je naselje prvobitno formirano. Naziv “Hanovi“ ili “Anovi“ kasnije ustupa mjesto današnjem imenu Žabljak, koje se zvanično usvaja 1870. godine, simbolično obilježeno početkom izgradnje crkve, škole i kapetanskog doma. Iako su ratni vihori odnijeli mnoge stare građevine, Crkva Sv. Preobraženja, podignuta 1862. godine, odolijjeva vremenu, postajući simbol otpora i trajanja. Već krajem XIX vijeka, Žabljak se razvija u tržišno i upravno središte durmitorskog regiona, privlačeći trgovce, zanatlije i posjetioce željne planinske arhitekture i prirodnih ljepota. Posebno značajno mjesto Žabljak zauzima u periodu prije Drugog svjetskog rata, kada njegova jedinstvena priroda privlači brojne turiste, uključujući goste iz Italije, zaljubljenike u lov i ribolov. U srcu antifašističke borbe, Žabljak i Durmitor postaju simbol otpora, dajući značajan doprinos Narodno-oslobodilačkom pokretu. “Republika Durmitor“, kako je ovaj kraj bio poznat, bila je ključna tačka za partizanske aktivnosti, pod vođstvom Josipa Broza Tita, preživljavajući brojne napade i postajući mjesto formiranja organa više vlasti. Sa preko 2.500 žrtava rata i 15 narodnih heroja, Durmitor je ostao upisan u istoriju kao bastion slobode i izuzetno antifašistički kraj. Izrastanjem iz skromnog sela u grad turističkog sjaja, Žabljak se danas ističe kao epicentar zimske turističke ponude u regionu, valorizujući svoje prirodne čari za unapređenje odmora i aktivnog života. Njegova impozantna istorijska priča i preobražaj u savremeno turističko središte postavljaju ga kao ikonu crnogorske kulture i prirodnog nasljeđa, potvrđujući time svoju važnost ali i Crnu Goru kao destinaciju vrijednu pažnje.

Na svakom koraku Žabljaka evidento se vidi bogatstvo apartmana, privatnih smještaja, manjih hotela i ugostiteljskih objekata, uz širok spektar sadržaja koji nepogrješivo svjedoče o popularnosti ovog grada. Žabljak zrači posebnom čarolijom ne samo tokom zimske sezone, već i ljeti, kada šarenilo boja šuma, jezera i planinskih potoka, iz kojih vragolasto vire potočne pastrmke, privlači posjetioce. Ta prirodna ljepota podstiče svakog ko jednom kroči ovim krajem, ne samo da mu se iznova vraća, već i da ga duboko u srcu ponese sa sobom. Gostoprimstvo i srdačnost Žabljačana su vidljivi na svakom koraku, utkani u samu esenciju ovog planinskog kraja. Ljudi koji su odrasli u zagrljaju Durmitora nose u sebi jedinstven duh, što ih čini savršenim domaćinima. Oni su primjer kako se tradicionalne vrijednosti mogu uspješno spojiti sa savremenim pristupom gostoljubivosti i turizmu. Žabljak se ne odlikuje samo prirodnim ljepotama i gostoprimstvom, već i vidljivom perspektivom koja se ogleda kroz entuzijazam i spremnost mladih da se aktivno uključe u razvoj turizma. Ova nova generacija je ključna za nastavak rasta i razvoja, spremna da se suoči sa izazovima koje donosi moderno doba, ali i da istovremeno očuva jedinstveni identitet i nasljeđe ovog predivnog planinskog bisera. Kroz njihov trud i inovativnost, Žabljak nastavlja da se razvija kao jedan od dragulja crnogorske turističke ponude, obećavajući svijetlu budućnost ovom centru turizma, koji svojom jedinstvenošću privlači posjetioce iz cijelog svijeta.

BUĐENJE UZ POGLED NA PLANINSKE VRHOVE

Legao sam ranije te subotnje večeri, (25.02) ušuškavši se u toplinu sobe i pripremivši sve potrebno za sjutrašnji izlet kroz Nacionalni park Durmitor. Veče sam proveo čitajući o samoj planini Durmitor, njenim vrhovima i gorštacima koji su kroz istoriju tkali priče ovog kraja. Umor od dana i priče o planini brzo su me odveli u san. Probudio sam se u praskozorje, dok je prva svjetlost dana tek počinjala da se probija kroz tišinu noći. Moj pogled sa balkona hotela zastao je u čudu – tokom noći, neki od najviših vrhova Durmitora bili su prekriveni sniježnim pokrivačem i ledom, prelamajući pejzaž u nestvarnu sliku. Pogled koji se pružao predamnom bio je kao izvučen iz bajki i legendi, ledeno kraljevstvo koje je oživelo pred mojim očima. Svježina jutarnjeg vazduha pomiješana sa blagim mirisom jela, smrča i bora probudila je sva moja čula, dok sam sa balkona posmatrao kako se zlatni zraci sunca odbijaju od sniježnih vrhova, stvarajući igru svjetlosti i sjenki. Takav prizor je obećavao dan pun avantura i otkrića, dan u kojem će svaki korak kroz Nacionalni park Durmitor biti poput hodanja kroz stranice istorije i prirodnih čuda. Ovaj dan u Durmitoru nije bio samo još jedan izlet; bio je to susret s prirodom u njenom najčistijem obliku, susret s tajnama koje planina čuva i pričama koje samo čekaju da budu ispričane. Sa svakim udahom, osjećao sam kako se vežem za ovaj kraj, postajući dio njegove vječne priče o snazi, ljepoti i otpornosti.

Foto: Božidar Proročić

Nakon jutarnjeg obroka, opremljen svime što mi je potrebno za planinarenje, uključujući i moj neizostavni foto-aparat, spreman za hvatanje prekrasnih prizora, zaputih se iz hotela “Žabljak“ prema Crnom jezeru. Udaljenost od svega 2,5 kilometra činila se kao savršena prilika za jutarnju šetnju, a put do jezera obećavao je nezaboravne kadrove. Uz put, blagi vjetar nežno je njihao visoke jele i smrče, koje su se činile kao da pozdravljaju svakog prolaznika, šapućući dobrodošlicu u svoj zeleni zagrljaj. Tišina ulica Žabljaka u ranim jutarnjim satima bila je prožeta spokojem; grad još uvijek spava, a jedina buka bila je šum vjetra kroz grane i povremeno poledice pod nogama. Dok sam se približavao Crnom jezeru, poneka snježna pahulja lagano mi se spuštala na lice, kao blagi dodir prirode koji mi je želio šapnuti tajne i legende ovog mističnog kraja. Taj osjećaj, spoj hladnoće i topline koju pruža priroda, bio je podsjetnik na sve priče koje su se vjekovima pletle oko Durmitora i njegovih prirodnih ljepota. Svaki korak ka Crnom jezeru bio je korak dalje u istraživanju, prilika da kroz objektiv svog foto-aparata uhvatim čaroliju kojom Durmitor oduševljava svoje posjetioce. Ovaj put nije bio samo šetnja kroz prirodu, već putovanje kroz vrijeme i prostor, u kojem svaki kadar pruža uvid u nesagledivu ljepotu i veličanstvenost crnogorskih planina.

DOLAZAK NA CRNO JEZERO

Prelazim polako kroz gustu jelovu šumu, đe se između zelenih grana naziru brojna stogodišnja stabla, svjedoci vremena i čuvari prirode. Miris smole i šum iglica pod nogama prate me na svakom koraku, dok povremeni zvuci ptica dodaju melodiju ovom jutarnjem koncertu prirode. Pogledavši na sat, uočavam da je tek 07:30 – svježina jutra i tišina koja me okružuje čine ovaj trenutak savršenim za istraživanje. Svaki korak me sve više približava veličanstvenoj ljepoti Crnog Jezera, dragulja Durmitora koji nestrpljivo čeka da ga ponovo otkrijem. Put me vodi do same obale, đe me dočekuju brojne informativne table postavljene od strane Javne ustanove Nacionalni parkovi Crne Gore. One su kao tihi vodiči, ukazujući na raznovrsne staze i bogaze koje se prepliću kroz ovaj planinski raj, pružajući korisne informacije za sve posjetioce, od amatera do iskusnih planinara. Dok se približavam obali, zastajem zapanjen pred prizorom koji se pruža predamnom. Jezero, okovano ledom, odražava savršenu tišinu zimskog jutra. Na jednom manjem dijelu, đe led nije uspio obuzdati vodu, odražava se planinski vrh Durmitora, stvarajući efekat slike u slici. Ovaj prizor, đe se priroda ogleda sama u sebi, budi osjećaj divljenja i poštovanja prema ovoj neukrotivoj ljepoti. Zaustavljam se, pripremam foto-aparat i pokušavam zabilježiti ovaj trenutak, svjestan da ni jedna fotografija ne može u potpunosti prenijeti ljepotu i emocije koje ovaj prizor budi. Crno Jezero u zimskom ruhu, sa svojom neprolaznom ljepotom, podsjeća me na to koliko je važno čuvati i poštovati prirodna bogatstva koja nas okružuju. Stojim tu, zahvalan na prilici da budem dio ovog trenutka, svjestan da ovakve prirodne ljepote postoje samo na nekoliko mjesta u svijetu.

Foto: Božidar Proročić

Zamislite svijet đe se prirodne ljepote prepliću sa drevnim legendama, đe svako jezero ima svoju priču, a svaka šuma krije tajne koje čekaju da budu otkrivene. Durmitorski masiv, sa svojih 18 ledničkih jezera, nazvanih gorske oči, predstavlja upravo takav svijet. Na visinama iznad 1500 metara, svako od ovih jezera je ogledalo u kojem se ogleda ne samo blistava priroda već i vijekovne priče o vilama i drevnim mitskim slovenskim stvorenjima. Crno jezero, najveće i najatraktivnije među njima, često se spominje kao dom vodenih vila koje noću izlaze na njegove obale da plešu pod mjesečinom. Priče kažu da su ove vile nekada davale mudre savjete izgubljenim putnicima i štitile ih od opasnosti koje vrebaju u dubokim šumama Durmitora. Zatim tu su Sušičko jezero, Vražje, Riblje, Pošćensko, Modro, Svrablje, Valovitim, Škrčkim jezerima, Jablan jezerom, Zminjem, Barnim, Zminičkim, Zabojim jezerom, Ševarinom Lokvom, Zelenim Virom i Suvoj Lokvi, nosi u sebi duh prošlosti i neispričane priče koje čekaju da budu otkrivene. Sve te priče i legende, pomiješane s raskošnom prirodom, ambijentalnim i kulturnim vrijednostima Durmitora i rijeke Tare, doveli su do toga da se nacionalni park Durmitor 1980. godine uvrsti u spisak Svjetske kulturne i prirodne baštine. Rijeka Tara, sa svojom kanjonskom dolinom, proglašena je svjetskom ekološkom rezervom biosfere, pružajući dom ne samo brojnim biljnim i životinjskim vrstama već i čuvajući priče koje povezuju čovjeka sa prirodom na način koji odzvanja kroz vjekove.

Mlin Jakšića na Mlinskom potoku; Foto: Božidar Proročić

Jedna od info tabli NP-Durmitor; Foto: Božidar Proročić

Jedan vidikovac sa odmorištem na Crnom jezeru; Foto: Božidar Proročić

Foto: Božidar Proročić